“Dobro mi došla sestrice smrti…”

800 godina je prošlo, a taj svetac budi radoznalost kod ljudi, posebno nas “čudaka” framaša, koji odlučujemo živjeti po uzoru na svetog Franju – sveca koji je bio ponizan i u svemu prepoznavao Krista…

Čekao je smrt, ( “Dobro mi došla sestrice smrti!”, bile su riječi dok je čekao susret s Kristom ), a prije smrti postao je Krist.

Živio je po evanđelju, imao rane Kristove, znakove čavala koji su se odmah pokazali na rukama i nogama te ostale rane po cijelom tijelu, kao dokaz da je on drugi Krist.

Relikvije, platno kojim je brisao krv sa rana, ostavile su posebne dojmove na svakog framaša.

Život svetog Franje, njegova samoća, vjera u Krista, bile su satkane na platnu. Znao je da je On “Put, Istina i Život”, sve materijalno nebitno, a ono u dubini duše, jedino važno.

Gledajući oko sebe, na licu jednog framaša, niz obraz su polako padale suze, a u svakoj suzi bila je jedna iskra radosti, tuge, patnje, zahvale… i tako redom…

Skrenuvši pogled na duhovnog asistenta, na licu je bila radost. Sve što nas je učio o svetom Franji, danas smo imali priliku vidjeti. Taj svetac nije samo davni lik iz prošlosti, nego drugi Krist, koji je hodao ovom zemljom.

Radost na licu svakog framaša, jer osobu koju slijedi, danas je osjetila na poseban način. Cijelo vrijeme bila je prisutna bratska ljubav i složnost te sami Krist.

Gospodine, kako da ti zahvalim?

Na svoj braći,

na svakoj puštenoj suzi,

svim našim patnjama, bolima, radostima…

Kako da ti zahvalim na tome?

Dopusti da budemo kao sveti Franjo, činimo dobra djela i u svemu prepoznamo Tebe!