Sveto Pismo, kako uporište i životna snaga Crkve, tako i nama čvrstina vjere, hrana našeg duhovnog života. Kako Psalmist kaže: “Ono je nozi mojoj svjetiljka i svijetlo mojoj stazi” (Ps 119, 105). Baš zato nas Crkva potiče na učestalo čitanje i razmatranje božanskih Pisama jer kako kaže sveti Jeronim “nepoznavanje pisma jest nepoznavanje Krista”.
Volio bi pokušati naš duhovni put provući kroz Petoknjižje (lat. Pentateuchus), kroz tu kompleksnu, ali vrlo zanimljivu zbirku naše Biblije.

Spominje se pad čovjeka u Knjizi Postanka (Post 3, 1-24), kako je Sotona prevario ženu i čovjeka, kako su oni upali u grijeh. Taj istočni, iskonski grijeh prešao je na sve nas, njim smo ozlijeđeni od samog dolaska na ovaj svijet. Spominje se nešto kasnije Noa i potop (Post 6,1 – 9,17), kako je čovječanstvo postalo toliko zlo i izopačeno, da sve što je u misli čovjeka, misao zlobna. Bog je odlučio potopiti sve, očistiti lice zemlje od zla i sačuvati ono dobro, a to dobro je sve što se nalazilo u korablji. Taj potop može biti kao neka “praslika” krštenja, gdje se ispire svako zlo, a ostaje dobro. Krštenje je naš novi početak, kao što je taj potop i razdoblje nakon njega bilo novi početak svijeta. Krštenjem postajemo dionicima Crkve, dio smo Kristova tijela. Koliko god nekad mislili kako Crkva nije ono što treba biti, nije savršena, ima svega i svačega, (pritom je sazdana od grešnog naroda, a ne savršenog) može se usporediti s onom korabljom iz potopa koja je praslika Crkve, u njoj sigurno nije bilo ugodno: prljava, prožeta neugodnim mirisima, puna neurednih životinja, a ipak tko je ušao; on se spasio.

Prva faza duhovnog života jeste ona gdje smo puni milosti Božje, vjere i snage, zapaljeni Duhom Svetim. No nakon nje znaju doći razne kušnje, kako bi nas Bog testirao, bas onako kako je to učinio s Abrahamom. Tražio je da žrtvuje svoga sina (Post 22, 1-18) kako bi testirao njegovo povjerenje. Bog kadkad i nas testira, iskušava našu vjeru. Trebalo bi se sjetiti kako je završio Abraham nakon kušnje, Bog ga nagrađuje i obećaje tri blagoslova: da će mu uzveličati ime, dati veliki narod i potomstvo, da će on biti blagoslov za sve narode. Vjerujem da iza naših kušnji čekaju svi silni blagoslovi od Boga, ukoliko samo ostanemo vjerni.
Tu su naravno i one dvije, vjerujem, svima dosadne knjige; Levitski zakonik i Ponovljeni zakon. No baš kroz sve te silne nametnute zakone Bog odgaja Izrael, svoju djecu, kao što odgaja i nas i naš duh, kroz razne zabrane i upozorenja koja nisu tu da bi nas sputavala u našoj slobodi, već služe kao okvir naše svetosti i kazaljka prema Vječnosti s Kristom. Knjiga Brojeva također može poslužiti kao prikaz Božje kušnje nad svim Izraelom, kako Bog poučava i kažnjava svoju djecu. I na kraju bi želio spomenuti Knjigu Izlaska. Čitajući Knjigu Izlaska može se primjetiti sami nacrt našeg spasenja ugrubo: Izlazak iz ropstva grijeha, radost ali i pustinja i duhovne suhoće, kriza vjere i razne kušnje, dugotrajno i bolno čišćenje od zla, ali na kraju ipak uz strpljivost, čeka ta obećana zemlja, zemlja “meda i mlijeka”. Samo za razliku od Izraelove obećane zemlje, nas čeka vječnost s Uskrslim Kristom.

Neka ove usporedbe budu poticaj na čitanje Božje riječi, jednog od najvećih darova i blagoslova od Boga, jer upravo nam ona može reći gdje nam se duh nalazi.
Biblija je, osobno vjerujem, najmoćnija postojeća literatura. Dopustimo da nas zadivi do kraja. Ona je i puno više od ovoga navedenog gore. Neka ona Jeronimova s početka bude uvijek podsjetnik, da poznavajući pismo možemo poznavati i Krista. Amen.