Zadnjih par dana samo razmišljam što napisati u ovoj mojoj posljednjoj kolumni. Kako zaključiti cijelu jednu godinu samo jednim tekstom?

Otvorim novi list, napišem prvu rečenicu i stanem. Ne zato što nemam o čemu pisati, nego zato što je teško pronaći prave riječi za nešto što je kroz ovu godinu postalo dio mene.

Teško je zaključiti nešto što si stvarao kroz toliko različitih trenutaka. Svaka kolumna nastala je iz neke druge misli, nekog drugog dana, nekog drugog pogleda na život. I sada od svega toga treba napraviti jednu posljednju priču.

Dugo sam mislila da bi posljednja kolumna trebala biti nešto posebno. Nešto veliko, posebno napisano i dovoljno dobro da zatvori cijelu ovu godinu. A onda sam shvatila da možda ne mora biti ništa od toga.Možda samo treba biti iskrena. U ovoj godini promijenilo se mnogo toga. Promijenilo se mjesto, ljudi oko mene, svakodnevica, neke navike, a s njima i neki moji pogledi na život.

I tek kada se maknemo od svega što nam je poznato, počnemo primjećivati stvari koje smo prije uzimali zdravo za gotovo.Ponekad mislimo da smo promijenili samo okolinu. A onda shvatimo da se zajedno s njom promijenilo i nešto u nama.Neke stvari nisu počele onda kada smo otišli. Samo ih prije nismo dovoljno dobro vidjeli.

Tako sam počela drugačije gledati i na svoju vjeru.

Dugo mi je bilo normalno vjerovati. Bog je bio tu. Crkva je bila tu. Molitva je bila tu. Sve je nekako dolazilo prirodno jer je bilo dio svijeta u kojem sam odrastala. Ali možda je baš u tome bio problem. Vjera mi je bila nešto što se podrazumijevalo. A ono što se podrazumijeva lako prestanemo stvarno živjeti.

Lako je vjerovati kada svi oko tebe vjeruju. Lako je moliti kada je molitva dio svakodnevice. Lako je biti blizu Boga kada te ništa posebno ne tjera da se zapitaš gdje si zapravo ti u svemu tome.

Ali kada se promijeni okolina, kada više nema svega onoga što te je svakodnevno podsjećalo na Boga, ostaje samo ono što je stvarno tvoje.

I možda je baš zato ponekad potrebno izgubiti neke stvari iz vida da bismo shvatili koliko su nam zapravo važne. Svi se ponekad izgubimo. U odnosima. U planovima. U sebi. U vjeri.Ponekad jednostavno ne znamo što dalje.

I to ne znači da smo loši ljudi. Ne znači da smo podbacili. Ne znači da nas je Bog prestao čekati.

Možda samo znači da smo ljudi.

Najvažnije nije koliko si puta zalutao. Najvažnije je što napraviš kada shvatiš da više ne znaš gdje si.

Možeš nastaviti hodati samo zato što ti je neugodno priznati da si pogriješio. Možeš se praviti da je sve u redu. Možeš čak i uvjeravati sebe da ti Bog ne treba samo zato što ne znaš kako mu se ponovno približiti.

A možeš i statiPriznati sebi:

“Ne znam gdje sam.“

I onda potražiti pomoć.

Možda u razgovoru s nekim kome vjeruješ. Možda u jednoj iskrenoj molitvi. Možda u odlasku u crkvu nakon dugo vremena. A možda samo u jednoj rečenici koju izgovoriš Bogu, čak i ako nisi siguran znaš li još uvijek vjerovati dovoljno.

„Bože, ne znam kako natrag.“

Mislim da ne moramo uvijek znati put. Ponekad je dovoljno samo poželjeti pronaći ga. Jer Bog nije otišao zato što smo se mi udaljili. Nije nestao zato što smo prestali moliti. Nije zatvorio vrata zato što smo neko vrijeme tražili nešto drugo.

Često smo mi ti koji mislimo da prvo moramo sve popraviti kako bismo mu se mogli vratiti.

Moramo biti bolji. Moramo opet redovito moliti. Moramo razumjeti sve što nam se dogodilo. Moramo imati odgovore.

A možda ne moramo ništa od toga. Možda možemo samo doći takvi kakvi jesmo. Umorni. Zbunjeni. Puni pitanja.

I reći: „Evo me.“

Jer povratak ne mora biti neki veliki trenutak. Možda počinje sasvim tiho. Jednom molitvom. Jednim „oprosti“. Jednim „hvala“. Jednim malim korakom prema Bogu.

I ako bih išta voljela ostaviti iza sebe kroz sve ove kolumne, onda bi to bilo upravo ovo:

Nemoj se bojati ako se jednog dana izgubiš.

Nemoj misliti da si otišao predaleko.

Nemoj zbog jednog razdoblja svog života odlučiti da više nemaš pravo vratiti se.

Uvijek traži put natrag.

A ako ga sam ne možeš pronaći, traži pomoć.

Jer ponekad nam treba druga osoba da nas podsjeti gdje je put. Ponekad nam treba razgovor. Ponekad tišina. A ponekad samo netko tko će sjesti kraj nas i reći: „Nisi sam.“

I možda je upravo to ono što bih voljela da svatko od vas zapamti. Ne moraš uvijek biti siguran. Ne moraš uvijek imati odgovore. Ne moraš uvijek znati kamo ideš. Samo nemoj prestati tražiti.

A kada pronađeš ono za čim si tražio, nemoj se ljutiti na sebe zbog vremena koje ti je trebalo.

Neke stvari shvatimo tek kada ih izgubimo iz svakodnevice.Neke ljude počnemo cijeniti tek kada ih više nema blizu. A ponekad tek kada se udaljimo od Boga shvatimo koliko nam je značilo znati da je On tu.

Zato na kraju ove godine ne želim reći da sam pronašla odgovore na sva pitanja.

Nisam. Još uvijek ih tražim.

Ali možda sam naučila da ih ne moram sve imati. Možda je dovoljno nastaviti tražiti. I možda je upravo to ono što želim ponijeti iz ove godine sa sobom.

Ne savršen odgovor, nego spremnost da i dalje postavljam pitanja. Ne sigurnost da nikada više neću zalutati, nego vjeru da ću uvijek moći pronaći put natrag.

A vama, koji ste kroz ovu godinu čitali moje misli, ostaje mi samo reći — hvala.

Hvala svakome tko je zastao na nekoj rečenici. Tko se u nečemu pronašao. Tko je možda nakon neke kolumne malo duže razmišljao o sebi, svom životu, svojim ljudima ili svojoj vjeri.

Možda nikada neću znati gdje su moje riječi stigle.

I možda je upravo to najljepši dio pisanja.

Nikada ne znaš kome će neka rečenica nešto značiti.

Ovo je moja posljednja kolumna ove godine.

I možda je sasvim prikladno da je ne završim nekim velikim zaključkom, nego samo jednom mišlju.

Nije važno koliko se puta izgubiš. Važno je da nikada ne prestaneš tražiti put natrag.

A kada ga jednom pronađeš, možda ćeš shvatiti da Bog cijelo vrijeme nije bio daleko.

Samo si ti morao malo stati da bi ponovno primijetio da je tu.