Sjedim i razmišljam. Opet o našoj Frami. A znate, kada razmišljate o Frami razmišljate zapravo o životu. Jer u njoj imate sve. Obitelj, prijatelje, sreću, zadovoljstvo, Njega. Apsolutno sve potrebno za život u pravom smislu te riječi. I ovako dođu neke večeri, kada ti sve misli prođu glavom i sve prije Frame prođe ispred tvojih očiju. I onda shvatiš da si za to vrijeme zapravo samo tražio sebe. Tražio nju. Bio si jedna bijela ovca izgubljena u crnini svijeta, a sad si pronašao svoje stado i svaki put kad pomisliš na njega srce ti se smije. Onako baš osjetiš kako se smije, kako je postalo veliko otkako je pronašlo sebe. Sebe u Njemu, sebe u Frami. Dođeš na onaj naš Brig, ispred naše Najlipše i samo se diviš. Diviš se toj skamenjenoj vječnosti koja te čekala. Koja te tražila dok si se skrivao. Koja te dozivala dok si šutio. Koja te dizala kad si padao. Koja te čekala dok si usporavao. Koja se ponosi tobom jer si joj došao. Dođeš na taj Brig i ugledaš članove svoje druge obitelji koji te dočekaju raširenih ruku. Zagrliš ih i osjetiš Krista u njima. I onda samo staneš, pogledaš u nebo i ne znaš kako se zahvaliti što je ime tvoje zazvao i na tom Brigu dao ti sve. Kad ti se sve ruši, klekneš u Najlipšoj i sve se slaže. Gledaš u Njega i sve ti je lakše. Dođeš na Framu i srce ti se smije! Jer si mu dopustio da raste u njoj, jer si dopustio da ti Brig oboji život najljepšim bojama, jer tu je nebo zemlju dirnulo.