Ima nešto duboko uznemirujuće u svijetu u kojem danas odrastamo jer kamo god se okreneš, dočeka te neopisiva količina buke. Od neprestanog skrolanja po društvenim mrežama, preko nametnutih trendova, pa sve do tuđih očekivanja, sve nam to tiho, ali užasno agresivno diktira tko bismo trebali biti. Vrlo je lako u svemu tome izgubiti sebe i postati samo jeka, puka kopija onoga što nam algoritam u tom trenutku izbaci kao poželjno, pa se onda vrtimo u lovu na lajkove i preglede, stavljajući vlastiti ego u centar svijeta, dok u društvu zapravo vlada opće beznađe. Ali prava snaga počinje tek onda kada odlučiš napraviti korak unatrag, maknuti se iz te mase i pronaći svoj vlastiti, pravi glas, baš kao što je to jednom davno napravio netko tko je umjesto lagodnog života izabrao divljinu i tišinu pustinje. On tamo nije bježao od stvarnosti, nego je otišao da bi u miru čuo istinu, potpuno neopterećen time što će okolina reći, nosio je ono što je imao, živio skromno i bio toliko svoj da ga gomila jednostavno nije mogla ignorirati. U današnje vrijeme, kada se većina nas boji odskakati od okoline, on nam je najbolji dokaz da prava hrabrost ne znači biti najglasniji na mrežama ili imati hrpu pratitelja, nego ostati vjeran sebi, svom poštenju i onome u što vjeruješ, čak i onda kada te drugi zbog toga smatraju čudnim ili te gledaju s podsmjehom. Kroz taj njegov pustinjski život zapravo učimo onu najtežu, ali najvažniju lekciju, a to je kako malo smanjiti vlastitu važnost i ego. Dok nas cijeli moderni svijet uvjerava da mi moramo rasti pod svaku cijenu i uvijek biti u centru pažnje, on nam kroz svoje poznate riječi poručuje da se mi moramo umanjivati kako bi Netko veći u nama mogao rasti. Kada imaš hrpu ljudi koji te slušaju i prate, a ti se bez imalo ljubomore povučeš i reflektor usmjeriš na Nekog većeg od sebe– na čistu ljubav i na Boga – tek tada pokazuješ pravu veličinu, jer naša vrijednost ne ovisi o tome koliko očiju gleda u nas, nego u što mi sami gledamo. Zato ne treba padati u zamku nestrpljenja i odustajati ako ne vidimo rezultate preko noći, jer se sve prave stvari u životu grade polako i nesebično. Cijeli taj njegov život u tišini bio je zapravo priprema puta za nekog drugog, što nas uči da kroz male, svakodnevne stvari na faksu, u školi ili u obitelji, kada podmetneš leđa i pomogneš drugome bez da tražimo išta zauzvrat, mi zapravo čistimo put onima koji dolaze iza nas i postajemo njihova odskočna daska. Usred ovog vremena beznađa, imamo priliku biti netko tko svojim djelima donosi stvarnu nadu i tko izlazi iz uloge jeke kako bi postao onaj čisti glas u pustinji modernog svijeta koji mijenja sve oko sebe.