Gospodin mi dade braću

Već neko vrijeme odgađam pisanje ovog teksta, jer ne znam ni kako ga započeti. Osjećam da trebam toliko toga prenijeti, a nemam ni pojma kako. Najteže mi je napisati prva i zadnja slova, jer negdje između, moram ostaviti nešto uopće vrijedno čitanja. Zato, prije nego što krenem s pisanjem ovih redaka, želim te upozoriti, dragi čitatelju, da ovo što pročitaš neće uspjeti dočarati ni tisućiti dio onoga što se iza ovih riječi krije. U meni je trenutno more osjećaja pa se nadam da ću bar uspjeti zagrebati površinu onoga što želim prenijeti.

Za početak, unazad skoro 5 godina, započinjem svoj franjevački put. Samozatajan, stidljiv i povučen, na nagovor prijatelja dolazim na Brig i upisujem se u velike glasnike. Sram me reći da nisam znao za Franju, a ni za Framu. Bila su to imena za koja nikada nisam mislio da će se vezati uz moja. Doći među mnoštvo nepoznatih ljudi bilo mi je strašno, a ostati i ustrajno se vraćati nezamislivo. Došao sam ovdje, kako sam tada mislio, slučajno. A sada, par godina nakon, ni sam ne znam kako se sve odigralo. Zato volim reći da nisam ja tražio Framu, već je ona pronašla mene. Kroz misli mi samo prolaze slike prvog susreta, prepune prostorije i raširenih ruku koje su me ovdje dočekale. Sjećam se ljudi koje tada nisam poznavao, njihove radosti i pozdrava, ljubavi kojom su zračili. Ali, i dalje ih nisam puštao k sebi.

Ubrzo nakon upisa, došlo je i prvo hodočašće u Međugorje. Bio je to dogovor s jed(i)nim prijateljem. Došao sam spreman ispred crkve, čekao negdje po strani, i dalje pospan, sve dok me nije razbudio zvuk poruke. Ulazim na mobitel i samo vidim: “Ej, ja ipak ne idem danas.” Imam osjećaj da mi se želudac okrenuo tri puta. Promijenio sam boju kože razmišljajući kako ću pješačiti pola dana i pregaziti 30 kilometara sam, ko’ što bi se reklo, bez kučeta i mačeta. Bar sam ja tako mislio. Ali, framaši, framaši… Nisam ni došao do stepenica prema Bakamuši, a već je tu bilo par ruku koje su me razdrmale. Te ruke pratile su me cijelim putem i gurale me naprijed šalom i smijehom. Taj dan će mi ostati kao jedna od najljepših uspomena, a od tada je prošlo puno hodočašća i još više godina. Frama me naučila mnogo toga, provela me kroz razna mjesta i pružila mi puno prilika, ali kao njezin najveći dar vidim framaše. Ljude za čija srca mislim da su veća od njih samih. Ljudi s kojima slavim život, rođendane, imendane i blagdane. Oni koji znaju svaki moj ožiljak na koži i na duši. Oni koji me čuvaju od loših ljudi, hladnoće, a najviše od gladi… Oni koji su alarm mom uspavanom životu i rame umornoj glavi, moja radost kada sam najtužniji. Naučili su me kako ljubiti, bezuvjetno, do kraja. Kako zagrljajem slomiti sve nemire nečijeg života. Pokazali su mi kako se živi, kad te život miluje, ali i kad te ljulja i udara sa svih strana. Pokazali su mi sve, svoju ljubav i brigu na milijardu načina.

Toliko puta se zalomilo kroz moje uši: “Daj se Frami i ona će ti stostruko vratiti”.  I stvarno je tako. Proveo sam ovdje nedjelje, petke i svetke, sudjelovao sam i davao se najviše što sam mogao. Ali, kada vidim koliko je Frama dala meni, postidim se. Frama mi je dala braću. Braću koji su me uveli u ovaj svijet koji mi je dao do znanja da se najveće radosti kriju u skromnosti. Svijet koji me naučio ljubavi koju nikada nisam mislio da ću moći pružiti ili osjetiti. Da ću sklopiti prijateljstva za cijeli život, upoznati ljude s kojima ću hrabro kročiti svim životnim stazama. Da ću ljude s kojima ne dijelim sobu i dnevni boravak nazivati obitelji. Da ću Božju blizinu osjetiti u razgovoru na zidiću Bakamuše i u zagrljaju pri dolasku ili odlasku. Da ću s tim ljudima proliti najviše suza, opraštati se s njima, svađati i miriti se. Da će me pratiti cijelim putem, čuvati i sačuvati.

A za kraj, tebi framašu, koji čitaš ovo, moram reći da je dug i težak put pred tobom. Ali ne boj se. Jer su oni tu, korak ispred ili iza tebe. Oprosti im i oprosti sebi ako se ponekad ne budete slagali, zajedno rastite i ne odustanite jedni od drugih. Ova braća tvoj su dar, čuvaj ih.

Hvala Ti, Gospodine, na Frami.

Hvala Ti, Gospodine, na framašima.

O koje li sam lude sreće jer, uistinu, Gospodin dade mi braću!