Ovu nedjelju nas u misnim čitanjima, točnije evanđelju čeka Isusov govor u prispodobama, baš kao i u prethodnih nekoliko nedjelja. Ti dijelovi evanđelja su mi posebno dragi jer se Isus direktno obraća ljudima, u prvom planu svojim učenicima. Ipak, koliko su mi dragi, toliko su i zbunjujući jer se za puno prispodoba treba dobro pomučiti pa shvatiti pravo značenje, poruku koju je Isus zapravo htio prenijeti svojim učenicima.
Ono što se da primijetiti je da prispodobe nisu samo puke priče koje su ispričane tada kao neke specifične situacije tog vremena. Prispodobe ne stare, mogu se uklopiti u svačiji život, svaku situaciju i svako vrijeme… I ne, to nije slučajno tako, Isusove riječi ne prolaze, On je to ispričao toliko savršeno da čak ni stručnjaci nemaju nikakvu primjedbu na koncept i način Isusova govora – sve je rečeno na zadivljujuć način bez bespotrebnih detalja i opisa.
Kroz ovo svoje laičko razmišljanje neću objašnjavati prispodobe (smatram da to ni ne bih mogla), već ću samo navesti par stvari koje su za mene i moje shvaćanje čisti dokaz Božje ljubavi i brige za nas ljude.
Prvo što mi uvijek zazvoni na kraju prispodobe je to da Isus nakon govora odlazi od ljudi. Zašto ne ostane s njima? Zašto im ne razjasni sve u detalje jer oni su jednostavni ljudi, a on im priča kroz usporedbe?
Isus očigledno ne želi učenicima servirati sve gotovo – to nije Njegov način. On odlazi, a oni ostaju i zbunjeni nakon opisa Kraljevstva Nebeskog, razmišljaju što bi mogle značiti te silne usporedbe. Isus ih ostavlja i daje im vremena i slobode da promisle i shvate srž prispodobe – ili da jednostavno uopće ne razmišljaju o tome.
Ali ono što je posebno lijepo je to da se Isus uvijek, ali baš uvijek vraća ispričati im nešto novo, posebno svojim učenicima kako bi ih pripremio za daljnje djelovanje i širenje vjere kada Njega više ne bude s njima. On se trudi ispričati uvijek nešto što bi potaknulo ljude na promjenu, na traženje Kraljevstva Božjega. Nikada nas ne ostavlja, a sve što je i nama danas potrebno – ispričao je tada. Svojim učenicima je prenio sve što je trebalo, a oni su to kroz svoje djelovanje i žrtvu prenijeli i ostavili nama danas.
Poveznica s nama danas je da Bog uvijek djeluje i želi doprijeti do nas u mnogim situacijama, pa i preko drugih ljudi. On svako malo napravi jedan korak da se približi nama, da Ga što bolje upoznamo, ali nas ne sili na to. Kada mi uzvratimo i napravimo naš prvi korak, On će napraviti sljedeći korak i tako redom. On je dovoljno blizu, ali je opet skriven. Teško je shvatiti što On točno želi od nas, gdje želi da budemo, ali to je život – borba između nas samih i onoga što Bog želi od nas.
I zaključak iz svega navedenog je da je naš Bog pun ljubavi i milosti. Daje nam slobodu u kojoj se često izgubimo, ali nas uvijek čeka raširenih ruku kad smo u potrebi. Koliko god da se mi umorimo od naših padova i pogrešnih shvaćanja, On se trudi učiniti vidljivom tu iskru ljubavi koja bi nas vratila na pravi put. On nas ne laže, ne nudi nam lagan život. On nas uči da se treba pomučiti za svoju nagradu – vječnu nagradu. U nama će se, bez dvojbe, uvijek boriti zemaljsko i božansko. Kako bi samo bilo lijepo da prevlada božansko pa da živimo u radosti koja je – VJEČNA. Istina, nikada nećemo biti sigurni što nas čeka poslije smrti, ali Bog nas neće ostaviti na cjedilu ako se trudimo živjeti u Njegovoj milosti.
A o tome kako izgleda Kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta govorio nam je u svojim prispodobama. Čak i da uzmemo samo te opise ne možemo dovoljno shvatiti koliko je lijepo to mjesto. Još k tomu svemu, naš Bog, čudesan u svojim djelima, sigurno ima puno iznenađenja za duše koje zavrijede taj najveći dar – vječnu radost.
Do sljedećeg pisanja,
Mir i dobro!