Večeras…

U ovoj svetoj, tihoj i posebnoj noći
otići ću do Betlehema,
tamo gdje je sve počelo.

Iz jedne male, skromne štalice večeras sija posebna svjetlost.
Polako ulazim unutra,
jako tiho, jer vidim da Mu radosna majka pjeva uspavanku.

Koji prizor!
Ona, tako divna, milosti puna – Marija,
u naručju drži moga Spasitelja,
tako lijepog i milog,
dok spava, nešto sanja.

Tu je i Josip,
s osmijehom na licu i odgovornošću u pogledu.

Ne želim ništa govoriti
da ne ugasim svetost tišine tog trenutka.
Dovoljno mi je samo gledati, promatrati…

Položila Ga u jasle,
blago me pogledala
i pozvala bliže.

Osjećam se nedostojnom,
ali ona i Josip me i dalje zovu
da dođem bliže djetetu.

Spuštena pogleda, dršćući,
spustih se na koljena i pognuh glavu,
jer kako mogu biti dostojna?

Podignem pogled i vidim najljepši prizor –
maleni dječak me svojim sjajnim očima gleda.
Mislim da mi se i blago smije.

Dok mi suze teku niz lice,
sjetih se da nisam donijela nikakav poklon:
ni dekicu, ni igračku,
ni hranu, ni odjeću.

On i dalje gleda i smije se…

Jedino što Ti mogu dati, Isuse, jest moje srce.
Ti znaš da je Tvoje,
da kuca za Tebe i u Tebi.

Uzmi ga Ti ovog Božića.
i mijenjaj ga.

Nježno poljubih bebino čelo
i vratih se natrag kući…

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo, framaši! ❤️