Oprostili smo se od 2023. Netko je zbog radosne prethodne, uskočio još radosnije u novu. Netko je jedva čekao napisati točku na kraju ove godine, osjećajući težinu pišući zadnji put ove znamenke. A netko je zahvalio na svemu dobrom i manjem dobrom nadajući se dobroj ili još boljoj 2024. Puno želja želimo jedni drugima, a što bismo željeli sami sebi? Jesmo li pronašli neku misao vodilju kroz ovu godinu, rečenicu koja će nas dizati kada padnemo ili pak neko novo dobro djelo?

Marija, Isusova majka, svoju je želju izrazila riječju Fiat – Neka mi bude. Ta riječ izražava radosnu želju za suradnjom sa svime što je Bog odredio, čak i bez potpunog razumijevanja što ta volja znači. Jesmo li mi spremni reći svoj Fiat kroz 2024.? Ili pak učiniti korak dalje tj. pustiti greške iz 2023. i napraviti od njih priliku u 2024.?

„Da bi se uhvatilo spasiteljsku ruku, treba svoju izvaditi iz džepa. Sve dok s rukom u džepu razmišljamo o tome koliko to ima smisla, nećemo moći otkriti vječnu toplinu Božjeg dlana i beskonačnu vrijednost Njegova prijateljstva.“ (Augustyn Pelanowski)

Pelanowski daje usporedbu džepa kao materijalnog svijeta u kojem provodimo vrijeme.

U tom džepu držimo ruke vlastitih želja tražeći nešto što bi ispunilo prazninu dlana. Zamislimo sada sve one privlačne stvari koje svakodnevno koristimo i bez kojih „ne možemo“. Od mnoštva tih sitnica koje želimo ugrabiti, steći i zadržati  ne vidimo što sve imamo u džepu. Teško je povjerovat da izvan džepa postoji još kakav svijet, da nas vani čeka Božja ruka. No kada nam ništa ne preostaje, kad je praznina nadjačala svu materijalnost, odlučujemo povjerovati i polako počinjemo izvlačiti ruku iz džepa. Teško je i bolno izvaditi ruku jer svi predmeti koji su se našli u džepu počinju nas ranjavati. U napasti smo vratiti ruku u džep jer krvari zbog svakog grijeha i navezanosti, ostavljajući ogrebotine koje peku. Ali što joj je potrebno? Što nam je potrebno? Izvući ruku iz džepa, izvući sebe iz ropstva ovisnosti o materijalnom svijetu i dopustiti da Božja ruka izliječi, privije i zacijeli naše rane svojom krvlju s križa tj. svojom ljubavlju za nas. Izvaditi ruku iz džepa znači dodirnuti Božju, govoreći NE svemu što priječi da se Njegova ljubav u nama nastani. Kada rane zacijele, dodirom Božje ruke, ne trebaju ostati sakrivene nego poticaj i odgovor drugome da izvan i iznad materijalne postoji duhovna stvarnost koja nas čeka.

Dok smo još na pragu 2024., očistimo svoju haljinu koju smo dobili na dan krštenja i možda je isprljali kroz blještavilo 2023. Teško je zahvaliti na dobrom ako je manje dobro prevladalo. Ali, zar tama može nadjačati svjetlo? Može, ako je naša ruka ostala u džepu, zarobljena u okviru ovoga svijeta koji ne daje pogled na Vječnost. Stoga, vratimo joj bjelinu i čistoću vadeći ruku iz džepa kako bi duša opet mirisala po najljepšem mirisu, oproštenju grijeha, jer „svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli“ (Gal 3,27). Ne zaboravimo da smo samo prolaznici ovim svijetom čije dlanove samo Punina može ispuniti jer Ona nalazi i u manjem dobru smisao, a najveću tamu nadilazi Svjetlošću. Živimo za Puninu. Živimo za Nebo.