Ovaj tekst ću započeti jednim vlastitim životnim iskustvom. Ispričat ću kako je jedan razgovor (ako se može tako nazvati) s belgijskom izviđačicom napunio moju glavu upitnicima i vjerojatno utjecao na smjer moga vjerskog života. Prije nekih 6-7 godina u grad je došla grupa izviđača iz Belgije. S našim izviđačima su trebali izvesti par radnih akcija. Za nas, tada pubertetlije s glavom u oblacima, privlačna je bila činjenica da 90% tih izviđača zapravo čine izviđačice. Budući da sam imao prijatelje na „visokim izviđačkim pozicijama“, sudjelovao sam u tim akcijama, ali najbitniji je bio moj zadnji doticaj s njima. Na oproštajnom druženju jedan poznanik je, upirući prstom u mene, jednoj izviđačici rekao: „He is a Christian.“, a ona me, sa začuđenim ateističkim izrazom lica, kratko upita: „Why?“. Moj odgovor je po slovima bio malo duži, ali je po sadržaju sigurno bio manje pametniji (da se ne izražavam svakako). Odgovorio sam: „Why not?“
Pa bravo filozofe… Odlično… Cijela tvoja vjera i tvoje znanje o njoj spalo je na „why not“. Od tada su se upitnici motali po glavi. Je li stvarno moja vjera svedena na dvije riječi? Što uopće vjerujem? Jesam li trebao ući u raspravu s njom i obrazložiti joj nadu koja je u meni? Kakav je odnos moje vjere i drugih ljudi? Svjedočim li riječima i djelima? Kako to uopće mogu?
Zadržao bih se na zadnjim pitanjima.
Kaže sv. Petar: „Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama…“ (1 Pt 3,15).
Dakle, trebamo uvijek obrazložiti vjeru ako netko od nas to zatraži. Obrazložiti vjeru riječima i djelima. Zanimljivo je kako je svima poznat drugi dio rečenice, tj. dio koji traži obrazloženje nade. Taj dio je zapravo lak i usputan. Kako bi se reklo – mačji kašalj. Ono što je stvarno teško i oko čega se treba pomučiti je prvi dio rečenice koji kaže da nam Krist mora biti u srcu, tj. u nama. Najvažnije i najteže. Ako nam je Krist u srcu, sve ostalo ide kao po loju. Svako naše obrazloženje, naviještanje, svjedočenje postaje tako jednostavno jer je Krist ušao u nas i iz nas dolazi do drugih. A kako postići taj redoslijed?
Kratko i jasno – ŠLAUF (crijevo za vodu)
Ako šlauf priključimo na vodu i istu pustimo u njega, na drugoj strani mora izaći voda. Ako je jedan kraj šlaufa u vinu, na drugoj strani to isto vino mora i izaći. Zato moramo paziti na stvari koje ulaze u nas, jer će te iste stvari kad-tad izaći iz nas. Zato nije svejedno slušam li u vožnji ili tijekom tuširanja duhovnu glazbu ili glazbu koja uzdiže alkohol, droge, pare. Zato Heineken, Roze i La Miami prestaju biti „samo pjesme koje ću poslušat“, nego postaju hrana kojom zračim. Slikovito rečeno – ako u jedan kraj šlaufa pustim sadržaj iz septičke jame, sadržaj mora izaći na drugu stranu. Zato nije svejedno čitam li životopis nekog sveca ili pratim život nekog influencera. Zato nije svejedno slušam li pohvale ili tračeve. Zato nije svejedno provodim li vrijeme u crkvi ili u mračnim i bučnim klubovima. Sve to ulazi u nas, nastanjuje se u srcu i obasjava/zatamnjuje druge.
Psiholozi učenje i pamćenje često uspoređuju s računalom. Naš mozak informacije pretvori u kod koji pohrani u određenu mapu. Ako čovjek želi podijeliti neku stvar s drugim ljudima, mozak može iz mape izvući samo prethodno spremljen kod, tj. informacije koje je primio preko svojih 5 osjetila (Ovdje ćemo zanemariti urođene instinkte i nadnaravne uplive). Zato bi bilo korisno pripaziti na vrstu informacija koju skladištimo u mozgu. Ovdje bi se donekle mogla uklopiti i „tabula rasa“, tj. ideja o čovjeku kao praznoj ploči. Trebali bi paziti što pišemo po sebi, jer će sve to netko pročitati.
Ali vratimo se mi našem šlaufu. Samo se prikopčaj na dobar Izvor i pusti da Voda teče kroz tebe. Ako se nekad i dogodi da priključak malo popusti ili se, ne daj Bože, otkači, ne brini se. Samo se sjeti da si Homo schlaufus