Ponekad me fasciniraju stvari koje obično shvaćamo normalnim, uobičajenim, a zapravo su čudesne.
Nedavno sam bila u jednom većem gradu. Hodajući ulicama, pažnju su mi često okupirali drugi ljudi. Potakli su me na razmišljanje o čovjeku i njegovu Stvoritelju. Zanimljiva mi je ta čovjekova jedinstvenost i posebnost, kojih nerijetko nismo svjesni. Promatrajući tako prolaznike, uviđam tu njihovu, odnosno našu, moćnu različitost – u izgledu, ponašanju, stilu odjevanja, sigurno i u karakteru i načinu razmišljanja, crtama ličnosti, vrijednostima. Svatko zasigurno ima neke svoje snove, želje, interese, nadanja, planove, obaveze. Svoj krug ljudi, vlastite uspomene, očekivanja, razočaranja, radosti i boli. Svatko ima svoj život, svatko je za drugačije stvari stvoren. Nitko od nas nema istu boju glasa, nitko nema isti otisak prsta. Čak ni jednojajčani blizanci nisu identični. Braća i sestre, iako ih roditelji vjerojatno odgajaju na isti način, svejedno imaju različite obrasce ponašanja, usvoje različite stavove ili vrijednosti. Unatoč razlikama, jedno nam je svima zajedničko. Imamo istog Stvoritelja. Svatko od nas je satkan od Ljubavi i u Ljubavi.
Osam milijardi ljudi je na Zemlji. Svakoga od nas Bog je čudesno stvorio. Njegovo smo djelo, darovao nam je najposebni dar, a to je život. Za svakoga od nas se Bog brine. Za svakoga od ovih 8 milijardi. Zna kad sjednemo i kad se ustajemo. Prati nas svakodnevno na našem putu i upravlja naše korake. Poznaje misli i osjećaje svakoga od nas. Čak i one zakopane negdje duboko u nama koje često ni sami sebi ne priznajemo. Nije li to čudesno? Koliko je velik i moćan naš Bog! Ponekad se zapitam koliko to On ima posla. Dosadim li Mu ja sa svim svojim molitvama, željama, nerazumijevanjima i pitanjima? A pored mene je još toliko ljudi koji se vjerojatno isto tako Njemu utječu. No, to je Bog. Vjerujem da Njemu ništa nije teško. Iznova i iznova se možemo diviti Njegovoj moći.
Psalam 8 nam govori o darežljivosti Stvoriteljevoj. Citirat ću dva retka: „Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?” Što je čovjek da ga se spominješ? Pored tolikih svemirskih prostranstava, drugih stvorenja, tko je i što je maleni čovjek pod zvijezdama? Zar zavrijeđujemo toliku brigu i pažnju? Koliko god bili maleni i nemoćni, za Njega smo dragocijeniji od bilo čega drugog. Nijedna zvijezda niti bilo što drugo ne mogu zamijeniti čovjeka. Čovjek sve nadvisuje. „Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni.“ Imamo li uopće pravo osjećati se bezvrijednima i stvarati negativne slike o sebi i svome životu?
Vrijedni smo jer smo Njegovi, dragocijeni smo i predivno djelo Stvoritelja. Koliko smo svi jedinstveni i originalni. Kad bismo to razumijeli, ne bi bilo uspoređivanja i neprihvaćanja, kako sebe, tako i drugih ljudi. On ne želi da stagniramo, nego da rastemo. Želi da iznova cvjetamo u vrtu u koji nas je On smjestio. U našim obiteljima, među našim prijateljima, u školi, na fakultetu ili na poslu. Stvoreni smo za svjetlo, a ne za tamu. On nas postavlja da svijetlimo ovome svijetu. Ne trebamo čekati da nam se dogode velike životne promjene i čuda kako bismo upoznali Božju ljubav ili uvidjeli svoju vrijednost. Ta ljubav se očituje u svakodnevnim malim čudesima koja On čini za svakoga od nas. Svi ih doživljavamo, samo ih trebamo postati svjesni i biti zahvalni na njima. Nastojmo nositi Njegovu svjetlost kako bismo lakše mogli ispuniti poslanje koje On ima za nas i ispravno upotrijebiti dar koji nam je dao – život.
„Hvala Ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela Tvoja predivna.“