Ponekad samo podignem pogled, nasmiješim se i kažem: “Znam da si to bio Ti Bože.”
I ne moram si to objašnjavati, dovoljan je ovaj osjećaj koji titra u Božjoj volji, ovaj mir koji sve podnosi, ovaj znak na srcu što me podsjeća da za Tebe kuca i postoji. Ponekad samo usnem bez molitve na usnama jer znam da nemam prava reći ništa dok me Očeva ruka miluje i uspavljuje, prepuštena rijeci koja me vodi do skrivenih uvala i obećaje mi odmor od svih nemira. Ponekad ustanem bez da te Bože dozovem, smirena i budna, svjesna da si kraj mene uvijek a da sam ja ta koja često misli ‘Gdje si kad te trebam’. Sada znam, bliži si mi najviše kada te najmanje osjećam.
Ja ne lutam, ja sam pronađena gdje god da jesam.
I ne moram uznemiravati svoju savjest time, mostove srca ne gradi razum već pogled pun ljubavi i ovi snovi koji plutaju po površini mojih mora, onkraj druge stvarnosti. Sanjam li? Ne, moji sni su se ostvarili, jer moje sne ne sanjam ja, već On za mene sanja i stvara – moj Stvoritelj, moj Obnovitelj, moj Tješitelj. Život prolazi – On ostaje, život ruši – On gradi, Život umire ali On živi.