Držim olovku i papir u rukama i ne znam kako sve ovo započeti. Kako na ove stranice staviti sve što osjećam, kako nekome dočarati sve doživljaje i iskustva. Kako u isto vrijeme ostati objektivan, a opet iskazati sve. Kako iskazati sve, a da opet ne zvuči kao puko pisanje događaja, osjećaja, ostvarenih snova i prijateljstava, uslišanih molitvi i nekontroliranog smijeha, a da opet ne zvuči kao pretjerivanje. Ipak mislim da će netko pomisliti da pretjerujem, ali oni koji su istinski iskusili dubine i život framaštva uvidjet će koliko su sve ove riječi presiromašne i nedovoljne za sve što se ima reći. Pa vratimo se na sami početak, vratimo se na taj 13. rujan, 2019. godine i moj upis u bratstvo. Kako se sve to odigralo ni sama još ne mogu razumjeti. Vraćam se iz škole, druga smjena, 7 sati navečer. Zanimljivo je bilo kako sam tu večer prolazila kroz crkveno dvorište, a to inače ne činim, uobičajeno je da ostanem ispred škole čekajući prijevoz. Ali tada, dok sam prolazila pored Najljepše ugledam framaše. Iskreno nisam znala ni da su framaši, a što je još gore nisam znala ni što je zapravo Frama. Za mene je to bila tek skupina mladih koji pjevaju na večernjoj misi i ništa van toga. Iz ovoga zaključujemo da na glasnike nisam išla, pa sam se poslije morala pridružiti simpatizerima, no o tome ćemo nešto kasnije. Dakle prolazim pored crkve ne znajući što svi ti ljudi rade ondje. Jedna stvar koja mi je ostala tako upečatljiva je osmijeh framaša i jedan gromoglasan i iskren smijeh koji i dan danas tako pamtim i tako ga se jasno sjećam, pokušala sam ja taj smijeh koji odjekuje mojim dubinama još od toga dana i opisati nekome, ali ne ide. Tako se urezao u moje biće i obilježio me. Pomislila sam: Zar je moguće da je netko ovako sritan? No to me nije zadržalo na Brigu i odlazim kući. Petak, umorna dolazim i legnem da malo odmorim prije treninga koji je trebao biti u 8 sati. U trenutku kada sam zatvorila oči preda mnom kao da se ponovno stvorila ta slika Briga i sretnih framaša, nasmijanih lica i čista pogleda. Kao da me nešto zove da idem gore, kao da sam negdje u središtu svoga srca čula neki zov za framaštvom. Inače jako tvrdoglava, tada se nisam odupirala ni najmanje, jer nikome ne mogu opisati mir koji sam osjetila kada bih pomislila da ću i ja biti tako sretna gore. Uzimam mobitel i zovem mamu i kažem joj: “E samo da znaš odo ja na Brig da se upišem na Framu.” Mama nije ništa odgovarala, jer nije to očekivala, nikada nije bilo priče o tome i u meni nikada nije postojala želja za tim. Zatim me ona pita kako ću sve stići, jer u to vrijeme već mi je bilo puno obaveza, s obzirom na to da sam trenirala odbojku, a treninzi su bili svakoga dana i velika je to obaveza. Ali u tom trenutku to mi nije predstavljalo problem, samo sam svim svojim srcem htjela biti gore. Ne znam, baš to ne mogu opisati, kao da gore pripadam. Kao da me Brig treba. Ali tu sam pogriješila, sada shvaćam da sam ja zapravo trebala taj Brig. Trebala sam ga da izrastem u osobu koja jesam, u sretnu i ispunjenu, bez strahova, predrasuda, puna želje za životom i srećom, okružena divnim ljudima i divnim dušama. Dolazim sama, pogubljena i povučena, popunim upisnicu, i na pitanje tadašnjih animatora: “Zašto sam se upisala?” Odgovaram: “… paa ja stvarno ne znam.” Jer nisam znala. Jednostavno se dogodilo. Zatim počinje moje framaško putovanje. Polazim na simpatizre, imali smo odličnu voditeljicu formacije i na sastancima sam uživala i nije dolazilo u obzir da propustim i jedan sastanak. Što se tiče sekcija, nisam bila pretjerano aktivna. Upisala sam sportsku sekciju i sekciju “žedan sam”. Htjela sam ja sve, ali tu me priječio strah. U tom periodu sve se prekida zbog virusa. Iskreno, Frama mi i nije nešto posebno nedostajala za vrijeme karantene. Međutim počinje Mladifest i naši framaši odlaze tradicionalno kampirati, tadašnja voditeljica formacije me nagovara da idem, ali moj, opet glavni, problem je bio taj strah. Jer ja nisam imala “nikoga”. I tu kao da se dogodila magija, na tom Mladifestu povezala sam se sa toliko divnih, ma predivnih srdaca. Zatim vodim svoj prvi neslužbeni sastanak, sa tada 3 poznanice, a danas nakon 4 godine moje prijateljice. Tu se polako oslobađam straha, pa iduću framašku godinu upisujem još sekcija, točnije upisala sam ih sve. A moje srce najviše je zaokupila medijska jer sam tu mogla iskazati svoju ljubav prema pisanju. U toj godini postajem voditeljica te sekcije. To je bilo toliko neočekivano, a toliko predivno putovanje. Često su me zezali i govorili kako uvijek o toj sekciji govorim u superlativima. Ali ja drugačije ne znam. Još jedna stvar za pamćenje te godine je definitivno bila molitvena sekcija. Nas nekoliko se tako istinski povezalo, uživalo, smijalo se, plakalo, zezalo, brukalo, a sve to uz molitvu. Ti ljudi koje sam tada upoznala su i dan danas meni bitni ljudi za koje sam uvijek tu i znam da su oni za mene. Predivno nešto i neopisivo. Jer kažu da prijateljstvo koje ima izvor u Bogu nikada se ne gasi. Završava i ta godina i dolazi 3. razred. Do tada uspješno usklađujem i školu i odbojku i Framu. Ali početkom te godine sve me više ljudi pitalo hoću li prihvaćati neku službu. To me priznajem pomalo gušilo i plašilo. A najviše zbog toga što sam bila svjesna da jedno moram pustiti, točnije ne moram, ali budem li i dalje i na odbojci i prihvatim li bilo koji službu, nešto će patiti, a to ne želim. Tako sam tražila znak od Boga da vidim što mi je činiti prihvatiti službu i ostaviti odbojku ili ne prihvaćati ništa i nastaviti s odbojkom. Rekla sam da ću prestati trenirati ako nas trener prestane trenirati, no valja napomenuti da tada nije bilo nikakvog govora o tome da se to može dogoditi. Odlazim na trening i ostajem u šoku. Svi sjede u krugu i čujem trenera kako govori da je ovo njegov zadnji trening s nama i da iz određenih razloga neće više biti trener. Imam osjećaj da sam promijenila 4 boje kože u tim trenucima, u meni se odigrala takva bura različitih osjećaja. Ali to je bila moja potvrda da trebam prihvatiti ako me za bilo što predlože. Jer na obećanjima sam rekla svoje “Evo me”, onda uistinu trebam biti tu, od početka do kraja. Dolaze izbori i bivam izabrana za tajnicu i ja stvarno nisam mogla shvatiti zašto su mene izabrali te što ja imam za ponuditi. Ja sam posve obična i nedostojna. Služba je bila prekrasna, uživala sam vodeći sve te kronike, radiš za druge, a osjećaš se tako ispunjeno. Čudno. Godina za pamćenje. Zatim… 4. razred i slijede novi izbori. Nisam bila preopterećena tim izborima sve do zadnjeg tjedna prije. Tek tada se počelo razgovarati o opciji da prihvatim službu predsjednice. Moja prva reakcija je bila smijeh jer mi je stvarno bilo smješno da netko misli da ja trebam biti predsjednik. Zatim, kako je vrijeme odmicalo, u meni se javljaju i drugi osjećaji. I sada se tako jasno sjećam tih dana, provela sam ih razmišljajući i plačući. Uz mene su bili moji prijatelji koji su mi govori da ja to mogu, ali ja stvarno nisam mogla shvatiti zašto bih ja bila predsjednik, previše obična i prosječna, što ja mogu ponuditi framašima, za mene je predsjednik uvijek bio netko poseban, a ja sebi to jednostavno nisam bila. Srijeda večer, sutra su izbori, a u meni cijeli mix osjećaja. Dolaze izbori i bivam izabrana. U trenutku kada sam izrekla svoje konačno “prihvaćam” pred Bogom i framašima suze su nekontrolirano krenule liti niz moje lice. I tako prođe i ova godina, ujedno i posljednja, a i najteža. Zašto najteža, neću govoriti, samo ću se zahvaliti onima koji su me održali na nogama. I sad kada se osvrnem i pogledam iza sebe ne mogu vjerovati što se sve izdogađalo. Kako je ona mala, uplašena, nesigurna djevojčica puna strahova i nesigurnosti došla do ovoga. I ne sama, nego s Bogom, prijateljima, duhovnim asistentom. Naučila sam u svima tražiti nešto dobro, u svima prepoznati Ljubav, u nečijim očima uvidjeti dubine, u nečijem osmijehu tražiti visine, u nečijim riječima gledati ljepote, u nečijim zagrljajima uploviti u sigurnost i mir. Gledam i razmišljam, što je ovo što sam ja dala Frami u odnosu na ono što je ona dala meni. I moja misija je bila da nekoga privučem svojim smijehom i da moj smijeh onako gromoglasno odzvoni i uvijek odzvanja nečijim bićem, baš kao što i dan danas ja čujem taj smijeh. I ako sam samo jednoj osobi to uspjela moja misija je izvršena. I hvala ti , Briže moj, čuvaj i odgoji buduće generacije, usreći ih i ispuni baš kao i mene. A ja ti kažem samo doviđenja. I sada shvaćam da od početka ima nešto tvoje u meni i biti će dok god dišem. Jer jednom kad zavoliš taj Brig, on iz srca ne ide. Hvala.

Volim te Framo, volim vas framaši, volim te Briže.

Čekaj me tu, na istom mjestu, jer ja ću ti se vratiti. Na ovaj kamen, pred ovu Crkvu, u moju framsku i moju Bakamušu. Čekaj me!