Ispod križa sam,
spuštene glave.
Osjećam Te,
Tu si.
Gledaš me i pozivaš
da podignem glavu.
Pogled mi putuje
od krvavog dna drveta
do Tvog pogleda.
O, koliko li je Tvoje tijelo,
Kriste, ranjeno,
koliko krvari, izbičevano.
A Tvoj pogled je tako miran,
iako osjećaš sve
i teško Ti je.
Gledaš me i govoriš mi:
“predao sam se za tebe”.
I dalje me gledaš pogledom punim Ljubavi. Osjećam zahvalnost,
ali i bol, jer
jesam li Te i ja razapinjala,
jesam li odgovorna?
Ti si sada žedan,
daješ mi Svoju Majku,
opraštaš mi i daješ mi spas.
U Svojim najtežim trenutcima
Ti nam najviše pružaš.
O, kolike li Ljubavi.
Hoću li ikada shvatiti
Tvoj pogled na križu?
Ti me gledaš
i Tvoji otkucaji srca su za me.
Jesam li dostojna ovoliko baš?
Zaplakah,
ali nečija ruka je na mom ramenu,
hrabro me je potapšala
i drhtavim glasom izgovorila:
„Vrijediš!“
Marija, uvijek spremna povesti…