“Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Ivan 8, 31-32)

Zasigurno smo svi nekada sreli ili poznajemo osobu koja odiše nekom jednostavnošću i mirom te samim time posjeduje privlačnost za druge ljude. Nenametljivo i nenamjerno boravak u njenom društvu postaje ugodan i osjećamo da se s njom pune baterije. Kao da nema skrivenih ni loših namjera, sve je transparentno i istinito, slobodno. Možemo najprije pomisliti da je ta osoba imala sreće, pa da su joj te (po meni impresivne) osobine rezultat zdravog djetinjstva, primljene ljubavi, „dobrog života“. Lijepo je i tako, no ovdje je konkretno naglasak na osobama koje su uistinu donijele ODLUKU da će slijediti i tražiti Istinu, bez obzira kakve su njihove okolnosti i kolika im je borba na tom putu predodređena.

Upoznat ćete je…

Istina, naravno, za nas ne može uvijek biti do kraja shvaćena i ovisi o svakom individualcu, o različitim životnim dobima, o kontekstu u kojem se nalazi. Npr., kod mladih je u posljednje vrijeme izraženo traženje istine o vlastitoj vrijednosti koja je nažalost uspješno ugušena. Kod odraslih će potraga za istinom biti u nekom možda konkretnijem obliku, u poslu kojeg obavljaju ili, možda, politici. I jedni i drugi, uz to, traže istinu o sebi, žele upoznati sami sebe. Univerzalno je da se za istinu bori i da se ona ne otkriva preko noći. A što je s onom Istinom od koje sve to dolazi? Prvima je ona izvor spoznaje i njoj se mole kako bi bolje upoznali sebe, a drugima je čvrst oslonac i garancija da se vrijedi do kraja boriti za Istinu koju gledaju raspetu na križu. Što je to toliko slatko u spoznavanju istine u svakom smjeru, odakle u istini tolika čežnja da bude otkrivena i moć koja ide do kraja? Ona hrani i ispunjava, kao kad čitajući stranice Svetog Pisma zatreperi srce, jer je osjetilo da je na njega sjela snaga Istine i nove spoznaje. Ona hrabri i potiče na suočavanje sa samim sobom dok smo još u procesu upoznavanja.

I oslobodit će vas…

Kada nas sebi privuče, počinje oslobađati. Oslobađa od tereta, od sjene laži, od osjećaja bezvrijednosti. Daje svrhu, daje smisao. Čisti naše namjere koje nisu uvijek dobre, vraća onu dječju jednostavnost i poniznost koju smo negdje putem života i odrastanja izgubili. Ako smo pozvani biti sol zemlje i svjetlo svijeta, kanal Njegove ljubavi, a to smo mi, do drugih ljudi – mora biti čist. Kako ćemo ga donositi drugima, ako putem kroz nas On zapne u našoj prljavštini? Da bi nas mogao koristiti, sve naše mora biti u istini i istina mora biti naš odabir. Naše riječi ne mogu ni na koji način imati snagu utjecaja, ako nisu najprije u nama odzvonile i ako nismo sigurni u spoznaju istine o kojoj drugima govorimo.

Tek tada, kad na srce padne težina onih riječi svetog Luke: “Nema uistinu pod nebom drugoga Imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” i kada ih shvatimo, jača utjecaj na druge ljude koji nismo planirali i forsirali, nego zbog snage Istine progovara preko nas do drugih. Postajemo oslobođeni od svih, a po istini slobodni za sve.