„Tada ode sam u šumu koja je bila blizu mjesta gdje su drugovi spavali, uniđe u jednu spilju i zadubi se u molitvu. Nakon nekog vremena probudi se mladić. Odmah primijeti da mu je pojas odriješen i da je sveti Franjo otišao, i on ga pođe tražiti. Trčeći naokolo, naiđe na otvorena vrata kroz koja se ide u šumu te je naslućivao da je sveti Franjo najvjerojatnije otišao u šumu. Stoga se i on odšulja u šumu. Kad je došao blizu onog mjesta gdje je sveti Franjo molio, začuje mnoge glasove. Približi se tom mjestu koliko god je bliže mogao, da vidi i razumije ono što se čuje. Tada ugleda neobično svjetlo koje je okruživalo svetog Franju. U tom svjetlu vidio je Krista, Djevicu Mariju, svetog Ivana Krstitelja, svetog Ivana Evanđelistu i veliku četu anđela, koji su razgovarali sa svetim Franjom.„

(p. Robert Bahčić OFM, ASIŠKI HODOČASNIK, Pratitelj na putu i u molitvi, str. 1037)          

Čovjek koji je duša i tijelo neprestano traga za susretom sa svojim Pokretačem i Izvorom. Prvo promišljanje je vezano uz animizam, odnosno vjerovanje u prisutnost duhova. U špiljama, poput špilje Lascaux, su vidljivi oslikani likovi životinja koji su služili u ritualima za lov, a upućivani su silama koje nadilaze čovjeka. Transcedencija, odnosno izdizanje iznad granica, očituje se i u prelasku duše iz tijela u drugu duhovnu dimenziju. U dimenziju koja nadilazi ljudski razum. Duša je zagonatka o čijem se postojanju čovječanstvo pita od svog početka. Stoga su provedena mnoga istraživanja kroz povijest, ali možda je najzanimljivije ono iz 1901. godine gdje je fzičar iz Massachusettsa, Duncan MacDougall, u tuberkuloznom sanatoriju izvagao šest muškaraca nakon umiranja. Zaključak je bio da duša postoji i da teži 20 grama. Međutim, koliko god dokaza dali duša ostaje zagonetna i nedokučiva. Stoga pokušajmo pristupiti pojmu transcenedcije kroz nešto dohvaljivije, a to je „riječ“. Febrice Hadjadj, poznati filozof, predavač, esejist, pjesnik i dramaturg, donosi tu zanimljivo promišljanje na relaciji znanosti i religije.

„Filozof, barem od Aristotela, čovjeka definira kao „životinju obdarenu logosom“, a logos se prevodi kao razum ili riječ (u jednakoj  mjeri  nutarnja  riječ misli i izvanjska riječ glasa). Riječ definira čovjeka i razlikuje ga od drugih životinja. Govoriti o ljudskom znači, dakle, govoriti o riječi, odnosno, još temeljnije, osluškivati riječ po sebi. Kršćanin na samu početku Ivanova Evanđelja čita: En arche en o Logos – U početku bijaše Riječ. „Riječ“ je ime Sina koji objavljuje Oca u Duhu.“

(Fabrice Hadjadj, Kako danas govoriti o Bogu?, Antipriručnik za evangelizaciju, Verbum, str. 68 – 69.)

Traganje za smislom i pitanjima na koje nemamo odgovore gura nas iznad granica i upoznaje s onim što nas nadilazi. Pitanja koje čovjek pred sebe stavlja su egzistencijalne vrijednosti i nužno prodiru u sferu koja ga nadilazi. Kroz pojam „riječi“ dalje objašnjava čovjekovo traganje i pokušaj stizanja u dom gdje već prebiva oslanjajući se na svetu Tereziju Avilsku.

„Kada se Terezija Avilska sprema govoriti o Svevišnjemu koji prebiva u dnu zamka ljudske duše, ona spominje privodno apsurdan karakter svojeg pothvata: „ Bila bi besmislica reći kome da uđe u neku odaju ako je već unutra.“ Bog nije drugdje, nego ovdje, i kako ga onda tražiti? Bog nije nešto drugo, ne boravi u drugoj prostorno – vremenskoj zoni, pa gdje onda pronaći put? I Martin Heidegger se suočava s istim paradoksom kada kani govoriti o riječi koja je također mjesto svakog promišljanja o samoj riječi. Kao da ponavlja Tereziju dok piše: „Voljeli bismo pokušati barem jednom doći do mjesta gdje već boravimo.“ Riječ nije ništa drugo doli ono što nam je na usnama, kako onda pokušti dosegnuti je? Je li moguće da je ono najbliže istovremeno i najdalje? Da je najintimnije najtranscendentalnije?“

(Fabrice Hadjadj, Kako danas govoriti o Bogu?, Antipriručnik za evangelizaciju, Verbum, str. 70.)

Čovjek je od početka tragao za smislom i izdizanjem iznad granica. Odgovore je pokušavao pronaći u onostranosti koja ga nadilazi. Ide za onim što mu udahnjuje život u tijelo, što ga oživljava i pokreće. Svoje potrebe za prekoračanjem određene granice ostvaruje kroz filozofiju, umjetnost i religiju. Religija i znanost teže istom, onom preko – transcedentalnom. U njima čovjek istovremeno ponire u sebe i izdiže se iznad sebe, a u religiji čovjek čezne ostvariti vezu sa superiornijim bićem. Promatrajući lik svetog Franje jasno nam je da je okusio drugu dimenziju i uronio u transcedenciju. Do tog cilja stigao je jednostavnom formulom koja se sastoji od ustrajnosti, odricanja i molitve. Što je drugo molitva nego skup riječi. Već u najranijoj dobi smo učili „molitva je razgovor s Bogom“. Razgovor se sastoji od riječi i upravo preko riječi sveti Franjo dolazi do Riječi. Molitvom dolazi do Boga, do cilja kojem duša, satkana od Njegovih niti, uvijek čezne. O tome promišlja i Blaise Pascal, matematičar, fizičar i izumitelj, koji zaključuje sljedeće:

„Postoji vakuum kojeg je Bog oblikovao u srcu svakog čovjeka, a koji se ne može ispuniti ničim što je stvoreno već jedino Bogom, Stvoriteljem, koji se objavio kroz Isusa.“