Rijetko se može vidjeti da jedan događaj poput intelektualne debate po popularnosti
zasjeni drugi događaj, vezan uz zabavu ili sport, koji se odvija oko prilike u isto
vrijeme toga istoga dana. Upravo se to dogodilo 19. travnja 2019. godine u Torontu,
kada je rasprava na temu „Sreća: Kapitalizam vs Marksizam“ po broju prodanih
ulaznica nadmašila hokejaški derbi toga dana. U debati su sudjelovali Slavoj Žižek i
Jordan Peterson. Slavoj Žižek, slovenski filozof, uistinu jeste intelektualna gromada i
važna ličnost, međutim, treba staviti ruku na srce i reći da je glavni razlog ovakve
pomame bilo drugo ime ove debate, odnosno Jordan Peterson. Tko je Jordan
Peterson i zašto ga je „Observer“ nazvao akademskom zvijezdom današnjice?
Peterson je kanadski klinički psiholog i društveni kritičar, drži predavanja diljem
Amerike i Kanade, a u svijetu je postao poznat nakon objavljivanja svoje knjige „12
Pravila za život – protuotrov kaosu“ iz 2018. godine, koja je blago rečeno postala
svjetski bestseler. Nastavak je iste iz 2021. godine odmah po izlasku zauzeo prvo
mjesto na ljestvicama najprodavanijih knjiga. Iako mnogi njegovu popularnost vezuju uz knjigu „12 Pravila za život“, Peterson je na javnu scenu stupio nešto ranije. Točnije, 2016. je godine bio jedini intelektualac koji se javno usprotivio zakonu kanadske vlade o korištenju obveznih, politički korektnih termina za transrodne osobe. Takav je istup označio početak sukoba između njega i ekstremne ljevice, iz čijeg je miljea već tada označen kao „kontroverzan“. U njegovom su sukobu sa
ekstremnom ljevicom brojni desničarski krugovi našli povoda za svojatanje Petersona, međutim, spomenuti je odbacio kategoriziranja takve vrste. Štoviše, sami je Peterson za sebe izjavio da naginje više „ulijevo“. Svoj sukob sa ekstremnom ljevicom Peterson provlači i kroz svoju knjigu „12 pravila za život“, za čiju bi detaljnu i kvalitetnu analizu trebala najmanje još jedna knjiga. Prije svega, riječ je o jednom
doista orginalnom djelu, gdje Peterson neke najdublje mudrosti iz mitologije, tradicije,
psihologije i filozofije; povezuje sa najbanalnijim primjerima iz života suvremenog čovjeka. Mnogi su mu tu zamjerili nepotrebno „kompliciranje“, gdje su pojedini odlomci, pri njegovim pokušajima da određenu misao provuče i do 2000 godina unazad, izgledali pomalo kaotično, te je na taj način patila struktura samog djela.
Međutim, upravo to „kompliciranje“ daje knjizi posebnu draž, jer na taj način Peterson
pokazuje vjerodostojnost određene misli, pozivajući se na umove prije sebe. Ono što
također pridonosi dojmu orginalnosti jeste i Petersenovo tridesetogodišnje iskustvo
kliničkog psihologa, pa shodno tome, o brojnim problemima više filozofske naravi, progovara iz perspektive nekoga tko je iz prve ruke upoznao narav ljudske patnje. Upravo zbog toga, mnogi ovo djelo guraju pod šešir sve popularnije „help self“ literature. To ova knjiga u određenoj mjeri i jest, međutim, nužno je napraviti razliku
između Petersona i pomalo naivne literature ovog tipa. Glavna je razlika ta što Peterson stvari postavlja puno realnije. Štoviše, patnju i bol je označio kao jedne od najistinitijih i neizbježnih sastavnica ljudskog života, što su između ostaloga i istine pojedinih religija. Ovo je između ostaloga i jedan od segmenata zbog kojih je Peterson toliko „kontroverzan“.

Već je ranije spomenuto da je u ovakvoj formi nemoguće (i ne bi imalo smisla) proanalizirati cijelu knjigu. Međutim, određene poruke i misli koje se protežu kroz cijelu knjigu i čine svojevrsnu kičmu djela, svakako su vrijedne obraćanja pažnje. Isto tako, mogu biti ako ništa životno korisne. Peterson ih prikazuje kroz odnose čovjeka prema sebi, svijetu i prema drugima. Prvi odnos kojega Peterson često ističe jeste odnos pojedinca prema tradiciji i kulturi. Peterson tradiciju smatra izrazito vrijednom,
za istu koristi izraz „utabane staze“, kojom bi bilo mudro kročiti, uz iznimku „baš dobrog razloga zbog kojeg bi se odlučili na nešto novo i radikalno“. Zatim, kulturu patrijarhata, koja je čest predmet demoniziranja kod radikalno ljevičarskih struja i feminističkih pokreta, Peterson prikazuje puno realnije, sa svojim dobrim, ali naravno i lošim stranama.
„Meni se čini da je takozvana patrijarhatska opresija, umjesto toga, bila nesavršen,
kolektivni pokušaj muškaraca i žena, koji je trajao tisućljećima, da oslobode jedni
druge oskudice, bolesti i mukotrpna rada“. (12 Pravila za život)
U odnosu prema drugima, Peterson se posebno posvećuje problemima vezanim uz
komunikaciju. Tu se posebno osvrće na precizno i jasno artikuliranje problema,
iskreno iznošenje vlastitoga stava i mišljenja; a cijelo njegovo 9. pravilo:
„Pretpostavite da osoba koju slušate možda zna nešto što vi ne znate“ ističe važnost
otvorenosti u razgovoru, gdje se trebaju izbjegavat unaprijed određeni rezultati. Zato
Peterson, kao najviši (u etičkom smislu) ističe „filozofski razgovor“.
„Svi uključeni u razgovor pokušavaju riješiti problem, a ne inzistiraju a priori na
istinitosti vlastitih stajališta. Svi sudjeluju s pretpostavkom da mogu nešto naučiti.
Ova vrsta razgovora zapravo je aktivna filozofija, najviši oblik misli i ujedno najbolja
priprava za ispravno življenje“ (12 Pravila za život)
Što se tiče odnosa prema svijetu (kao cjelini), Peterson se tim problem bavi posebno u svome 6. poglavlju koje glasi „Prije nego što počnete kritizirati svijet, vlastitu kuću dovedite u savršen red“. Može se svakako povući paralela s onim biblijskim brvnom i balvanom. Svijet uistinu sadrži tragične elemente, međutim, ovisi o djelovanju svakoga osobno hoće li isti biti „malo bliži paklu ili raju“. Tu Peterson posebno inzistira na običnim i svakodnevnim stvarima (što je i logično jer 99% ljudi neće moći odlučivati o stvarima egzistencijalnog značenja). I male promjene jesu promjene.
Istina, jedna zagađena kap ne može zagaditi rijeku, međutim, puno zagađenih kapi mogu onečistiti čak i more.
„Svaka je osoba duboko nesavršena. No kada bi ta činjenica značila da nemamo
odgovornost brinuti se, ni za sebe ni za druge, onda bi svi cijelo vrijeme bili okrutno
kažnjavani. Tada bi svi nedostaci svijeta bili puno gori u svakome smislu“.
I na koncu, najbitniji odnos koji ističe Peterson, jest odnos prema samome sebi, uz koji se podrazumijeva život kao patnja. Posvetio je Peterson nekoliko poglavlja tom problemu. Ono što je Peterson pokušavao ustanoviti cijelo vrijeme jest stremljenje prema izgradnji karaktera koji će se moći nositi sa poteškoćama, umjesto stremljenja prema životu bez nevolja. Važno je stremiti prema „smislenom“ umjesto
„probitačnom“. Nužno je se uhvatit u koštac sa teretom postojanja, da bi naša ograničena egzistencija imala smisla. Jedino smislena egzistencija opravdava egzistenciju. Tu se kao svojevrsni zaključak cijele priče može uzeti arhetipski primjer Kristove žrtve.
(S druge strane, Krist, Marijin sin, predao je sebe Bogu i svijetu, izdaji, mučeništvu i
smrti. To je arhetipska priča o čovjeku koji daje sve za nešto bolje, koji pridonosi svoj
život za napredak Bića koji dopušta da se Božja volja u potpunosti očituje u
granicama jednog smrtnog čovjeka…)