Kad se grad uspori i kad zrak počne mirisati na kolače, riječ „čudo“ nekako lakše izlazi iz usta. Kao da joj je dopušteno biti tu. Kao da ne smeta. Kao da ne traži objašnjenje. Osobno, nisam netko tko vjeruje u velika čuda. Ona koja se dogode naglo i sve preokrenu. Više vjerujem u ona mala, tiha. U ona koja lako promaknu ako ne usporiš. Da dan završi malo bolje nego što si mislila. Da netko ipak ostane. Da se srce, unatoč svemu, ne zatvori. Jedan meni drag pisac napisao je: „Ja u čuda vjerujem, posebno kada napravim sve što je u mojoj moći da se ona dogode.“ Ta mi se rečenica stalno vraća jer me podsjeća da čuda nisu nešto što se samo čeka. Da i ja moram dati dio sebe. Ustati. Pokušati. Ne odustati prerano, čak ni onda kad mi se ne da. Možda je čudo kad ustaneš na predavanje ili posao onda kad nemaš snage. Kad oprostiš, iako imaš sve razloge da to ne učiniš. Kad ne digneš ruke od sebe, čak ni onda kad ti se čini da nisi dovoljno jaka. Pitali su me nedavno mislim li da su čuda rezervirana samo za neke ljude. Nisam odmah znala što odgovoriti. Možda zato što vjerujem da čuda ne biraju po uspjehu, snazi ili savršenstvu, nego po otvorenosti. Po onome koliko si spreman dati, a ne po onome koliko očekuješ zauzvrat. Svijet od nas traži da imamo sve pod kontrolom. Da znamo unaprijed. Da planiramo. A čudo se često dogodi baš onda kad nešto ispadne krivo. Kad kasniš. Kad pogriješiš. Kad ti se plan raspadne i ostaneš s onim što jesi. I možda nije problem u tome što ponekad nemam volje pisati, ni moliti, ni vjerovati. Možda je problem u tome što mislim da sve mora biti lijepo i savršeno. A nije. Neke su stvari neuredne. I trebaju vrijeme da dođu na svoje. Možda je dovoljno napisati jednu rečenicu i ne obrisati je. Ostaviti malo praznog prostora. Za čudo. Za Boga. Za nešto dobro što još nije došlo. I dati Mu malo mjesta da učini svoje.