Mnogi danas izbacuju Isusa iz društva i javnosti. Otvoreno se protive Njegovu načinu života. Isto je bilo i u vremenu kad je Isus započeo svoje djelovanje. Naišao je na otpor. Iako smo u vremenskom razmaku od dvije tisuće godina, susrećemo se s istim – otpor na Božju prisutnost.

Svijet je već dosta navikao na svoju autonomiju potiskivanjem Boga. Došli smo do toga da čovjek ne razlikuje žito od kukolja, istinu od laži, dobro od zla. Sve je nekako upakirano i zakamuflirano da ni sami više ne znamo što je. Ne želimo malo bolje pogledati ili razmisliti jer svijet je već nametnuo svoje. Laž postaje nova istina, a sloboda izbora je samo prividna.

Ako pogledamo medije, vidjet ćemo kako se stvaraju zvijezde želeći nas oduševiti. Ali čime? Površnošću, neurednošću? Iz svega toga samo se rađa povodljivost, a umanjuje se ono bitnije – dosljednost i ustrajnost istinskim načelima. Hoćemo li u medijima pronaći čednost i poštenje? Gdje je nestala skromnost i poniznost? Čemu ili kome služimo? Kakav je naš život? Jesmo li izazov svijetu ili se lakše prikloniti masi?

Neki dan sam pročitala rečenicu: “Katolik sam, ali…” I kad malo bolje razmislimo, većina bi potpisala ovu rečenicu. Ovo ali pokazuje da se sve više i više prilagođavamo ovom svijetu. I tako normalni postaju pobačaji, istospolni brakovi… Postajemo igračke koje slijede upute igrača jer su tako programirane i to im je svrha. Nečije su vlasništvo i tu su zbog interesa. Dakle, samo potrošna roba. Zašto bismo onda napustili svoju ulogu igrača i postali nečije igračke?

Jedan siromašak iz Asiza primjer je igrača. Mali Franjo postaje izazov – izazov svojom jednostavnošću, poniznošću i skromnošću. Njegova igra bila je biti manji. U svemu. Vraća se prvobitnim pravilima, vraća se na početak. Sve što je imao ostavlja iza sebe. Koja li je to provokacija svijetu koji nudi upravo to…

Čini mi se da je danas vrlo lako zavesti čovjeka, a još lakše navesti ga da ostane u toj zabludi. Život je pun oluja i nekako se radije bacamo s broda našeg života jer lakše je prikloniti se struji, nego veslati u suprotnom smjeru. Međutim, što bismo odgovorili na Isusovo pitanje: “A gdje vam je vjera?” Vjera pruža sigurnost, ali isto tako predstavlja i odlazak u nepoznato. Kakav kontrast.

U Evanđelju piše kako su se jednom prilikom tijekom oluje apostoli našli sami u lađi. Lađa je tonula zbog jakih vjetrova i nevremena, ali im je i dalje bila jedina sigurnost u moru. Tada dolazi Isus koji hoda po vodi, a također imamo i Petra koji mijenja (ne)sigurnost lađe za (ne)sigurnost svoje vjere. A znamo i što se dogodilo kad se počeo premišljati je li mu lađa ipak bila bolji izbor.

Možemo reći da lađa predstavlja današnji svijet. Ta lađa prolazi kroz razne oluje, sve i svašta udara na nju, a ishod ovisi o nama samima. Hoćemo li pokleknuti pred olujama ili ćemo pokušati hodati po vodi? Hoćemo li ostati na sigurnome i koliko je to uistinu sigurno ili ćemo se odvažiti i poći u nepoznato? Jesmo li spremni biti igrači kao Petar koji korača po vodi ili ćemo ipak biti igračke kao Petar koji dopušta da netko/nešto utječe na njega te zatim propada i tone u vodu?

Nepoznato = sigurnost, ali s Bogom. I upravo to je vjera. Kontrast dobiva smisao. Ne bismo trebali ispitivati Boga kako upravlja, već sebe kako živimo, kako plovimo protiv struja ovog svijeta te koliko i kome vjerujemo. Tek kad počnemo razlikovati žito od kukolja i istinu od laži, bit ćemo igrači koji znaju zašto igraju i koji im je cilj. Neće nas biti strah oluja jer ćemo vjerovati našem Treneru i Kapetanu jer s Njim je i nepoznato sigurno.

Ostaje nam još samo jedno – odabrati stranu u našim životima. Vidimo kakvi igrači su bili apostoli, a sigurna sam da svi znamo kakvi su igrači današnje zvijezde. Pitanje je što će prevagnuti kod nas? Površnost ili dosljednost? Neurednost ili čednost? Laž ili poštenje? Zadovoljstvo ili žrtva? Svijet ili vjera?

Za kraj, evo jedan poticaj igrača iz Asiza kojeg sam već ranije spomenula:

“Pogledaj, čovječe, na koliko te je dostojanstvo postavio Gospodin Bog, jer te je stvorio i oblikovao na sliku svoga ljubljenoga Sina po tijelu i slična njemu (usp. Post 1, 26) po duhu. A sva stvorenja koja su pod nebom sama od sebe služe svome Stvoritelju, upoznaju ga i pokoravaju mu se bolje nego ti. Pa ni đavli ga nisu raspeli, nego ti si ga s njima raspeo i još uvijek razapinješ uživajući u manama i grijesima. Čime se dakle možeš hvaliti? Da si naime tako oštrouman i mudar te znaš sve spoznaje (usp. 1 Kor 13, 2) i oštroumno istraživati nebeske stvari, svime se time ne možeš hvaliti. Ta jedan đavao znadijaše o nebeskim, a sada zna o zemaljskim stvarima više nego svi ljudi, pa da i postoji netko tko je od Gospodina primio posebno spoznanje najviše mudrosti. Isto tako i da si ljepši i bogatiji od svih i da čak činiš čudesa istjerujući đavle, sve je to protiv tebe i ništa tebi ne pripada i time se ništa ne možeš hvaliti. Ali ovim se možemo hvaliti: slabostima svojim i svakodnevnim nošenjem svetoga križa (usp. 2 Kor 12, 5) Gospodina našega Isusa Krista.”