Korak po korak sve smo bliže kraju još jedne godine, a pred nama je i najljepši period u godini. Barem po mišljenju mnogih. Teško je objasniti zašto u svima nama taj božićni ugođaj budi neku neopisivu radost, ali veliku ulogu u tome zasigurno ima zajedništvo koje svi povezujemo s ovim blagdanom. Prije nisam uočavala koliku radost sa sobom nosi zajedništvo sve dok ga nisam u potpunosti proživjela u Frami.
Poseban je osjećaj pripadati nekome i biti važan dio zajednice. Naglasak bih stavila na važan dio. Da se razumijemo ne mislim na neki oholi način, nego biti važan upravo na onaj način na koji smo važni u vlastitoj obitelji.
Franjevaštvo se često povezuje s pojmom zajedništva jer da bi jedno bratstvo moglo funkcionirati potrebna je skladnost njegovih članova. Upravo zbog toga framaši Framu doživljavaju kao svoju drugu obitelj jer se tu cijene iste vrijednosti koje su naučili cijeniti u svojim domovima. Ponekad to znači staviti potrebe drugih ispred svojih potreba, naučiti poštivati mišljenje drugih i znati da je otvoren razgovor jedini ispravan način rješavanja problema unutar zajednice.
U današnjem društvu propagira se usmjerenost na sebe, svoje ciljeve i vlastite potrebe kako bi čovjek mogao proživjeti svoj život na način koji on želi. No, rezultat svega toga u potpunosti se kosi s temeljnom idejom. Među ljudima sve češće se javljaju razni oblici depresije te drugih psihičkih poremećaja. Usmjerenost na sebe treba biti prisutna kako bismo bili svjesni dara života, no nije to jedino čemu čovjek mora težiti.
Stvoreni smo kao društvena bića i nekada upravo preko drugih ljudi uočavamo vlastite vrijednosti. Koliko je zajedništvo zapravo sveto možemo shvatiti iz toga da Bog daje novi život upravo u najdubljem i najintimnijem zajedništvu. Roditelji često ističu kako su kroz njihovu djecu zapravo doživjeli potpunu svrhu vlastitog postojanja. Upravo onda kada su sve svoje usmjerili k novom životu, kada su sebe u potpunosti dali u službu svoga djeteta.
Koliko je veliko shvatiti to da „Tko sebe daje, prima, tko sebe zaboravi, sebe nalazi.“ Snažne su to riječi svetog Franje koje u sebi nose veliku Istinu. On je poniznost isticao kao ključ našeg nasljedovanja Krista jer On sam sebe ponizi i postade nama sličan u svemu osim u grijehu. Zato bismo kroz ovaj period pripreme za Kristov dolazak poseban naglasak trebali staviti na naš rast u poniznosti i suživotu sa svojim bližnjima. Tako će dolazak Krista uistinu dati poseban smisao našemu životu koji je bez Njega samo prolazno vrijeme, a s Njim beskrajna radost do vječnosti.