Čudno je da je prošla već godina dana od prve kolumne… Na početku se činilo kao dugo razdoblje, ali kao i uvijek, realnost nadmaši naša očekivanja – ovog puta u smislu brzine.

Htjela bih reći da je inspiracija za teme mojih kolumni dolazila iz svakodnevnih situacija s kojima sam imala susret. Ono što sam vidjela oko sebe, one neke misli i borbe koje su se vodile unutar mene, našle su način da preko kolumni budu zapisane crno na bijelo. U njima se znalo naći nešto što nije na najbolji način izrečeno, što možda nije ni trebalo biti objavljeno, što sam htjela napisati na drugačiji način, ali u tom se trenutku toga ne bih sjetila… Ali eto, tako to ide. Usprkos tome, nadam se da je ipak onaj tko je čitao, mogao pronaći nešto za sebe i raspraviti sam sa sobom slaže li se s napisanim, te na kraju izvući i poruku iz toga svega pročitanog.

Ova kolumna će biti nešto drugačija od drugih koje sam napisala, a zbog svog sadržaja, za mene možda i najposebnija.

Čitajući moje kolumne, koje nisu značajno duge, mogli ste primijetiti da ne volim dugo pričati o određenoj temi, ali za kraj želim pričati o Frami, a Frama je iznimka. Nijedan razgovor o Frami nije se prekinuo nakon par rečenica, odnosno uvijek bi se moralo odužiti. Unaprijed se ispričavam ako ova kolumna bude malo dulja, jer je stvarno teško šest godina zbiti u par redaka.

Sve je počelo, sada već daleke 2017. godine, kada su mome društvu veliki glasnici izgledali kao odlična prilika kako iskoristiti i popuniti subotnje popodne. Da budem iskrena, glasnici kao glasnici nisu mi bili nešto zanimljivi, a zanimalo me više ono što bih vidjela na putu do te čuvene stare molitvene gdje smo imali sastanke. U framskoj bi bila likovna, po stubištu bi bile metle i lopatice, a momci bi punih ruku iznosili opremu za sportsku. Takvi prizori su u meni budili neki poseban osjećaj i to me držalo u glasnicima jer sam znala da me to čeka iduće godine.

Na samom početku naredne godine, prije primanja u Framu, imali smo test o svetom Franji za koji se ozbiljno učilo – danas se samo nasmijem kad se sjetim nas koji smo s nestrpljenjem čekali rezultate testa da vidimo možemo li se primiti u Framu ili ipak čekamo neka bolja vremena za to. Prošla sam test, primila se (u doslovnom smislu) i kroz sljedećih godinu dana se i dalje upoznavala s bratstvom, Brijegom i svetim Franjom.

Na jesen 2019. bila su moja Prva obećanja, a do dana današnjega nisam bila na ljepšoj svetoj misi, pa i poslije nje. Misa s Prvih obećanja je bila baš nešto posebno, moja braća i ja prvi put izgovaramo “EVO ME!”, a naši taui s obećanjima stoje poredani ispod kipa sv. Franje. Tada su očito Isus i Franjo doslovno shvatili moje “Evo me!” i kroz naredne dvije godine me kušali i pružili bezbroj čudesnih prilika kroz koje sam trebala rasti i razvijati se u svom franjevaštvu.

Rekla bih da sam kroz te dvije godine izgorila za bratstvo. Dvije godine provedene u ostvarivanju zacrtanih ciljeva, ali i uz padove koji su bili lekcije za dalje.

Zatim, došao je moj završni razred srednje škole koji je bio sve ono suprotno od onoga do sada. Polako sam se trebala hladiti od svega i prepuštati to mlađima jer – na mladima svijet ostaje. Bilo mi je lijepo tada, a i dan danas gledati njih mlađe kako se ostvaruju u svemu onome što sam i ja nekada cijelim bićem živjela. Lijepo je gledati kako čuvaju ono što je i nama bilo dano na čuvanje i kako daju zadnje atome snage kako bi služili drugima i razveseljavali ih.

Nemam ništa drugo za reći, nego da puno volim sve te ljude, pogotovo one s kojima sam bila više nego s vlastitom obitelji. I sada, kada baš napokon ostavljam Framu (kolumne su bile zadnja aktivna poveznica s Framom) osjećam se mirno, nisam tužna – iako su oči pune suza dok se prisjećam svih uspomena. Zahvalna sam do neba na svakim Primanjima i Obećanjima, svakoj zornici, svakom Badnjaku, Grabovini, saborima, proslavi 25 godina Frame, svakoj Uskrsnoj tomboli, duhovnim obnovama, seminarima, grupnim sastancima, Tribinama, odlascima u Banja Luku, spremanju maslinovih grančica, vijencima i smrzavanju u pet ujutro, medijskoj, animatorima, vijeću, mojim kronikama, vozarenjima, subotama na Brijegu, svakom savjetu, zajedničkim suzama, neizmjernoj radosti, zagrljajima… Posebno na našem Duhovnom koji nam je dao vjetar u leđa i uvijek bio glas razuma u teškim trenutcima i nedoumicama.

Da ne duljim previše, za kraj želim reći da ja nisam bila potrebna Frami, ali je ona bila potrebna meni, a toga sam tek postala svjesna nakon što sam se udaljila od Brijega. Frama me u mojim kriznim godinama zadržala na pravom putu i oblikovala me za dalje. Spremila me dalje za život da ono naučeno širim van okvira našeg Brijega i bratstva. Naučila me da često nije lako biti na putu franjevaštva, ali je plodonosno i vrijedno.

Zato, dragi moji framaši, čuvajte Brijeg, cijenite to što imate; dajte sebe ne 100, nego 150%; služite drugima, gorite za Kristom, skupljajte uspomene jer ćete u jednom trenutku stati, pogledati i reći VRIJEDILO JE!

Do nekog sljedećeg puta…

Mir vam i dobro!