Kad čovjek stavi ruksak na leđa i krene na kamp s Framinom ekipom, očekuje sve – od umora, šetnji, smijeha, pa možda i novu molitvu – ali ono na što te nitko ne može pripremiti su ljudi. Lica koja zauvijek ostanu urezana u srcu. Pogledi koji govore više od riječi. I tišina koja te nauči da ni tišina nije prazna kada je dijeliš s nekim posebnim.

Krenuli smo s onim poznatim pitanjima: „Hoće li to biti dobra ekipa? Hoćemo li se uklopiti?“, dok smo još u autu miješali uzbuđenje i nervozu. A vratili smo se s prijateljstvima za cijeli život.

Prvi dan započeli smo šetnjom do Barzonje. Uvodi nas tišina planine, a zatim nas zahvaća pjesma, smijeh i sveta misa. Uvečer molitva, susreti, prvi razgovori. Lica nepoznata, ali srca – već bliska.

Drugog dana krenuli smo prema Borovoj glavi. Koraci su bili teški, ali duša je postajala laganija. Gore nas je čekala sveta misa. U tišini prirode, riječ je imala snagu. Po povratku u kamp slušali smo predavanje koje nas je natjeralo da pogledamo iskreno – sebe i jedni druge. Navečer – pjesma, molitva, zagrljaji. Prvi put osjećamo: tu smo gdje trebamo biti.

Trećeg dana uputili smo se u šetnju do Masne Luke. Tamo smo slavili svetu misu i slušali predavanje koje nas je ponovno otvaralo iznutra. Počinjemo se smijati kao da se znamo godinama. Počinjemo interne fore. Pogledi su iskreni, ruke su bliske, srca su povezana. Zajedništvo više nije površno – ono je stvarno.

„Braćo, budimo mali. Ako želimo biti veliki s Bogom, ostanimo mali među ljudima.“

— sv. Franjo

Četvrti dan… teško je o njemu pisati bez knedle u grlu. Hodnja do Dive Grabovčeve, sveta misa s fra Antom Marićem, suze koje nismo skrivali i tišina koja nas je povezivala dublje od svake riječi. Poslijepodne smo se otvorili jedni drugima – dijelili smo snove, razmišljanja, tuge i smijeh.

Mateo bi često, niotkud, u tišini ili usred nečega, viknuo: „Ljudi, volim vas!“ – i znali smo da je to srce koje priča. Smijali smo se tome svaki put, ali negdje u dubini znali smo da to nosi istinu. Voljeli smo mi jedni druge – skroz, iskreno, čisto.

I onda – kao da vrijeme požuri kad ti je najljepše – dođe trenutak kad moraš spakirati stvari. Znali smo da ono što napuštamo nije samo planina, šator ili vreća za spavanje, nego ljudi. I ono što su u nama probudili.

Mateo i ja morali smo se oprostiti. Ali srce… srce je ostalo. Plakali smo cijelim putem. Jer kad iskusiš takvu jednostavnost, takav mir, takvo zajedništvo – teško se vratiti u svijet u kojem svi žure, nitko ne sluša, a tišinu smatraju nelagodom. Legli smo u svoje krevete i osjetili da nešto nedostaje. I tada smo shvatili – mir s Blidinja mora ostati u nama. U srcu. Unatoč svijetu.

„Mir koji naviještate riječima, najprije nosite u srcima.“

— sv. Franjo Asiški

Dva tjedna nakon kampa, sjedimo s istim tim ljudima na piću, dopisujemo se, šaljemo poruke, planiramo susrete. Postali su prijatelji za cijeli život. I zato — svaki framaš trebao bi iskusiti ovo. Ne zbog programa. Ne zbog planine. Nego zbog onoga nevidljivog što se dogodi kad srca mole zajedno, pjevaju zajedno i šute zajedno. Zbog onoga što Bog učini kada Mu damo malo vremena.

Svaka osoba koju smo tamo sreli bila je dar. Netko će ostati upamćen po zagrljaju, netko po pogledu, netko po riječi. I sve ćemo ih pamtiti. Jer kako zaboraviti nekoga tko ti je pomogao otkriti dio sebe?

Danas, kad sve saberem, ne pamtim samo hodnje, predavanja, program. Pamtim ljude. Lica. Onaj osjećaj pripadnosti. Ono što znaš tek kad to doživiš – da Frama nije samo grupa. Frama je dom.

Dom gdje si voljen. U kojem se smiješ i plačeš bez srama. U kojem znaš tko si.

A Blidinje – to nije samo planina. To je mjesto gdje je duša prvi put stvarno udahnula.