Dok sam razmišljala o ovoj kolumni i samoj temi kolumne nekako je samo od sebe došlo da pišem o korizmi, ali na koji način i kako – ne znam, vidjet ćemo u nastavku…

Smatram da nas dosta još nije ni svjesno da je korizma tu – trenutno, sada – da živimo to vrijeme. Koliko li je puta pitanje: „Čega ćeš se odreći u korizmi?“ prošlo kroz našu glavu, a tek koliko puta je to pitanje upućeno drugima? Znatiželjni smo pa nas zanima što je netko drugi odlučio, a česte su situacije i kada od nekoga dobijemo ideju čega bismo se mogli odreći. Ne može se reći da je to pogrešan način biranja i određivanja pokore kroz narednih 40 dana, sve su to dobre, pa čak i zanimljive situacije kada shvatimo da i mi stvarno imamo problem s određenom stvari pa nastojimo biti bolji na tom polju. Loše je kada se nečija pokora smatra manje vrijednom i izgleda bezveze u usporedbi s našom. Čovjek nesvjesno dopusti da njegovo srce obuzme oholost da misli da je bolji od drugih, da drugi nisu na njegovoj razini; dok ne treba zanemariti ni drugu krajnost kada sebe previše potcjenjujemo u usporedbi s drugima. Zanimljivo je kako se takve situacije i kušnje obično dogode u trenutku kada želimo učiniti nešto dobro, nešto za svoj osobni rast – konkretno u ovom slučaju kada u vremenu korizme svoj život odlučimo mijenjati nekom pokorom, ali i dalje nailazimo na dosta prepreka kojih, kao što sam već prije navela, nismo ni svjesni.

Nismo dovoljno svjesni da među nama osim Dobra, postoji i Zlo koje vreba na svakom koraku, pogađa tamo gdje smo najosjetljiviji, želi da lutamo i da se gubimo u ovoj prolaznosti. Baš zbog te ranjivosti gledamo jedni druge, uspoređujemo se s drugima, dijelimo se na bolje i gore, tražimo mane tamo gdje ih nema i samim time stvaramo nemir, prvenstveno u sebi, a zatim i oko sebe. Očito je da nas na sve to potiče Zlo kako bi nas još više zarobilo svojim lancima. Kada Zlo primijeti da napredujemo prema Svjetlu ono, bez dvojbe, ubaci u šestu brzinu da nas vrati u svoju tamu.

Velika zamka, na koju nas i Crkva upozorava, je sebe uspoređivati s drugima i biti nezadovoljan sa samim sobom, kada je u nama nezadovoljstvo nismo spremni iskreno voljeti druge. I opet ona druga krajnost kada smo prezadovoljni sobom da nam nitko više ne treba jer smo bolji od svega i svakoga.

Kad nam stalno nešto smeta to znači da je problem u nama, da je u nama nešto što nas potiče da imamo takav stav, no nažalost to je lako ovako napisati, ali je teško shvatiti. Bilo bi tako dobro da imamo ljubavi prema sebi da bismo mogli ljubiti druge, a to nam je i Isus zapovijedio u jednoj od zapovijedi ljubavi. Ako ne ljubimo sebe, kršimo li možda tu Njegovu zapovijed?

Trebamo shvatiti da je voljeti i prihvatiti sebe onakav kakav jesi teško, ali neka baš to bude naša pokora, zahvala Isusu za sve ono što je On učinio za nas. Nek nam ova korizma bude vrijeme samoće, period kada ćemo dnevno sat vremena više posvetiti Bogu, odreći se nečega da bismo se posvetili Njemu. Plod odricanja od nečega je dobitak novog slobodnog vremena, a da bi naša pokora imala smisla potrebno je to novo slobodno vrijeme posvetiti Bogu. On je žedan naše ljubavi, želi provesti vrijeme s nama. Želi da nam ne bude usputna stanica prije spavanja kada smo umorni i ne možemo više ni razmišljati kako treba, a kamoli moliti. Želi biti naš prijatelj kojem ćemo svaki dan rado ispričati što nam se sve dogodilo i nije Mu teško slušati, iako On već zna što mu imamo reći. Želi nam dati doznanja da nam nitko ništa ne može, da naše malo, ranjeno ljudsko srce ne treba ni od čega strahovati jer je On veći od svega. Želi da kroz više molitve postanemo svjesni da je On živ i da je uvijek uz nas, da nakon svakog pada pogledamo u Njegovu ispruženu ruku i budemo sposobni prihvatiti je odmah. Kroz prijateljstvo s Njim sve će doći na svoje mjesto. On će nas voditi kroz sve kušnje, biti pomoć u svakoj bezizlaznoj situaciji. On će nas naučiti ljubiti nas same kako bi mogli ljubiti druge, kako bi mogli biti podrška jedni drugima, a ne kamen spoticanja.

I na kraju trebamo pokušati svim srcem shvatiti da je naš Bog tako dobar i da ne traži puno od nas. Unatoč tome što smo Ga razapeli na križ, Njegovu žeđ bi uspjela utažiti samo jedna kap naše ljubavi.

Mir i dobro!