Gospodine, ne molim te za viđenja i čuda

molim tek snagu za život svednevni.

Pouči me umijeću malenih koraka.

Misli mi razbistri, učini me snalažljivim,

nauči me ugrabiti pravi trenutak.

Daj da vidim kako je sve u životu važno.

Jakosti mi daj za pravi red i pravu mjeru,

da ne klizim kroz život poput rasipnika,

već vrijeme svoje da mudro raspoređujem,

pa ipak da umijem prepoznati trenutke

bogate sjajem, ljepotom i milinom

i odvojiti časak za užitak srca i duha.

Pomozi mi spoznati da ne koristi sanjati –

niti o prošlosti, niti o budućnosti

te da je najvažniji sadašnji čas,

i da sve što slijedi učinim najbolje.

Očuvaj me opsjene da život ima glatko teći.

Trijezan mi uvid podari u istinu

da su poteškoće, porazi i padovi,

neuspjesi, boli pa i katastrofe

na stazi žića vjerni pratioci

uz koje naša bića sazrijevaju i rastu.

(Antoine de Saint – Exupery)

 

Ovom molitvom zaključio sam prethodnu kolumnu, a sada tom istom molitvom otvaram ovu. Koji je razlog tome? Snaga i jednostavnost, zapravo životnost ove molitve koja odlično opisuje ono o čemu i ja želim govoriti. Naime, prvotno nisam imao namjeru pisati o ovome, ali jednostavno me jedan događaj u najmanju ruku blago prodrmao i otada su mi se neke misli stalno motale po glavi i tjerale me da o tome još dublje promišljam. A što se to dogodilo?

Jednu nedjeljnu večer, dok sam gledao utakmicu, mama mi govori da je umro Zlatko Saračević. Jedan od najboljih rukometaša u hrvatskoj povijesti. U tom trenutku, kada sam to čuo, obuzeo me jedan vrlo čudan osjećaj, pa čak i blagi nemir. Razlog tome nije mi bio baš najjasniji. Bilo mi je vrlo čudno što me obuzeo taj osjećaj jer Saračevića niti sam gledao, zapravo ga nisam ni mogao gledati u vrijeme dok je igrao jer se tada još nisam bio rodio ili mi je bila tek koja godina na kraju njegove karijere, a nisam ga ni kasnije nešto više pratio. Upamtio sam ga kao sukomentatora na televiziji dok je igrala naša rukometna reprezentacija, a osim toga, ništa više o njemu nisam znao, niti sam nešto posebno istraživao. Neke stvari saznao sam tek poslije njegove smrti čitajući oproštaje njemu bliskih osoba. Dakle, bilo mi je vrlo čudno što me tako pogodila njegova smrt jer mi nije neka bliska osoba, niti osoba čiji sam rad pratio. U biti, ne znam mogu li reći pogodila u punom smislu te riječi kao što kažemo kada odu nama bliske osobe, ali me u svakom slučaju iznenadila, protresla i natjerala na neki vid promišljanja i preispitivanja samoga sebe i svega čime mi okupiramo svoje ovozemaljske živote.

„Sjeti se smrti! Ovo su važne riječi. Kada bismo imali na umu da ćemo uskoro neizbježno umrijeti, naši životi bi bili kompletno drugačiji. Ako osoba zna da će umrijeti za pola sata, sigurno neće raditi trivijalne, glupe ili loše stvari u ovih pola sata. Možda imaš još pola stoljeća života – po čemu je to drugačije od pola sata?“ – Lav Tolstoj

Nažalost, nečija nas smrt nerijetko natjera na promišljanje o tome kakav život ovdje živimo te kako raspoređujemo i trošimo svoje vrijeme. I upravo je to vrijeme glavni predmet moga razmišljanja i piskaranja. Što činimo s darovanim vremenom, kako upravljamo njime, komu i čemu ga dajemo? Što mi u biti radimo sa svojim životima?

Kada bi nas netko upitao u kojem trenutku živimo, i ako bismo svi bili iskreni sa svojim odgovorima, mislim da bi nas velik broj odgovorio da živimo u prošlosti ili budućnosti. Koliko nas uistinu živi u sadašnjosti koja je zapravo jedino što imamo?

„Pomozi mi spoznati da ne koristi sanjati –
niti o prošlosti, niti o budućnosti
te da je najvažniji sadašnji čas,
i da sve što slijedi učinim najbolje.“

Vrlo se često događa da robujemo prošlosti ili da smo opterećeni budućnosti umjesto da ih predamo Gospodinu. Prošlost je važno poznavati, učiti iz nje, uviđati svoje greške, mijenjati stvari nabolje, a isto tako ne možemo ni bezglavo ići kroz život bez razmišljanja o nekoj budućnosti i što bismo trebali činiti sa svojim životom i kamo ga usmjeravati, no problem nastaje kada prošlost ili budućnost postanu naša sadašnjost, kada živimo u njima i pritom zaboravljamo na svoju sadašnjost. Tada se jednostavno gubimo u sadašnjosti i u njoj prestajemo živjeti te prelazimo u neki paralelni i imaginarni svijet.

Razni događaji u našim životima uče nas kako cijeniti određene trenutke. Gubitak određenih osoba u životu posebno nas nauči cijeniti neke trenutke i možda nam pokazuje kako ćemo u budućnosti postupiti. Primjerice, bit ću sada osoban sa svojim iskustvom, ja sam bio posebno blizak sa svojom pokojnom babom i uvijek mi je bilo drago biti s njom i razgovarati. Iako te trenutke, nažalost, tek kasnije počnemo cijeniti. Sjećam se da je vrlo često zvala da nas čuje, čak smo imali i dogovorene dane kad da nas zove, a bilo je to više dana u tjednu, nekada čak i svaki dan. No, ipak tada djeca k’o djeca, nekad ti se ipak ne da javiti i tako sam ja nekada znao sestri uvaliti telefon da se javi. Babi je bilo svejedno tko god da se javi jer nas je jednako voljela, ali ipak sam ja bio taj koji je bio bliskiji s njom i više pričao s njom. Nije to sad neka velika stvar ili nešto preloše što sam učinio, ali što bih sada dao za taj jedan poziv, za taj smijeh i za tu radost koju sam uvijek osjećao kada smo pričali. I vjerujem da nam svima bude tako, svi imamo makar jednu sitnicu koju bismo opet htjeli doživjeti, ali više ne možemo. Na kraju nas sve to uči da moramo ugrabiti i cijeniti određene trenutke u našim životima, da moramo cijeniti vrijeme koje imamo i živjeti ga jer s vremenom se nikada ne zna. Uvijek mislimo da ga imamo, no onda nas nerijetko iznenadi jer nikada ne znamo što nas čeka iza sljedećeg ugla. Narodski rečeno, danas jesi, sutra nisi. Mene, tebe ili neke druge osobe već sutra možda neće biti i to nam treba biti u podsvijesti. Ne u smislu da se trebamo bojati smrti, nego da pripazimo na svoje vrijeme, kako živimo svoje vrijeme i život. Jedan francuski skladatelj, Hector Berlioz, rekao je kako je vrijeme sjajan učitelj, ali koji nažalost ubija sve svoje učenike. Izgubljeno vrijeme i prilike ne možemo vratiti i zato trebamo paziti.

Poznata je ona izreka „vrijeme je novac“, koja donekle može imati i pozitivan smisao dok je promatramo u sferi toga da imamo i vrijeme za rad koje isto trebamo cijeniti i ne uništavati ga raznim glupostima, odvlačenjima i odgađanjima jer posljedično od više uloženog vremena i napora dobivamo bolje rezultate, time i nešto čime si osiguravamo život. No, problem nastaje kada novac pojede svo vrijeme, kada u bijesnom trčanju za novcem, profitom i materijalnim izgubimo sav život i vrijeme. Trčanjem za novcem možemo dobiti više novca, ali ne možemo dobiti više vremena, a vrijeme je vrjednije od novca. A u takvim situacijama, u ovom današnjem ludom svijetu gdje se sve vrti oko novca, posebno pate djeca. Djeca koja odrastaju bez roditeljske ljubavi i vremena provedenog s njima.

„Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan. Zatekao je svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.
Sin: ‘Tata, smijem li te nešto pitati?’
Otac: ‘Da, reci, što je?’
Sin: ‘Tata, koliko zarađuješ na sat?’
Otac: ‘Zašto me to pitaš?’
Sin: ‘Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?’
Otac: ‘Ako već moraš znati, zarađujem 50 kuna na sat.’
Sin: ‘Oh’, dječak odgovori, spuštene glave. ‘A tata, možeš li mi molim te, posuditi 25 kuna?’
Otac se naljuti i reče: ‘Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 kuna taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, moraš znati da ja ne radim svaki dan za takve gluposti!’
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.
Čovjek je sjedio i razmišljao… ‘Kako se usuđuje da mi postavlja takva pitanja samo da bi dobio novac?’
Nakon izvjesnog vremena, malo se smirio i pomislio: ‘Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 kuna… stvarno ne pita često za novac…’
Otišao je u dječakovu sobu i otvorio vrata…
‘Sine, jesi li zaspao?’ upitao je.
‘Ne, tata, budan sam’, odgovori dječak.
‘Razmišljao sam… možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 kuna koje si tražio.’
Dječak se uspravio, smiješeći se. ‘Oh, hvala ti, tata!’ poviknuo je.
Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica.
Kad je vidio da dječak već ima novac, otac se opet počeo ljutiti.
Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
‘Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?’ plane otac.
‘Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam’, odgovori dječak.
‘Tata, sada imam 50 kuna. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra kući ranije. Želim večerati s tobom.’
Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oproštaj.”

Novcem možemo kupiti svašta, ali ono najvažnije ne možemo. Vrijeme i ljubav.

Raditi moramo, zarađivati moramo, ali praviti boga od svega toga ne smijemo. Sav novac ovoga svijeta vrijeme niti može vratiti niti ovaj dan od 24 sata koji nam je darovan ne može produžiti ni za jednu jedinu minutu.

I u svemu tome je stvar prioriteta. A prvi i glavni prioritet nam jest i mora biti Bog. Kada čovjek stavi Boga na mjesto koje mu pripada onda, onda i sve drugo dođe na svoje mjesto. Prioritete trebamo slagati po važnosti gledajući iz Božje perspektive, a nakon Boga nam dolazi naša obitelji i naši najmiliji. Jer bez ljubavi ništa smo i naše vrijeme i životi su prazni.

Čitajući te oproštaje od Saračevića, svi prvo naglasak stavljaju na to kakav je bio kao čovjek i njihove zajedničke trenutke i vrijeme, a tek onda sve njegove rukometne uspjehe. To je u biti ono što nas određuje, ljubav i uspomene. Nitko se neće sjećati koliko smo novca u životu zaradili. U današnjem svijetu gdje čovjek sve više postaje običan objekt i sredstvo, rob, a na koncu i obična roba, a sve manje osoba, ne smijemo zaboraviti na svoje prioritete i vrijeme. Ako izgubimo vrijeme koje nam je trebalo za obitelj i kad je obitelj trebala nas, ostaje nam trajni gubitak. Nekoj firmi mi smo samo jedan broj u nizu kojeg će se lako zamijeniti kada nas više ne bude, ali našoj obitelji ostat će praznina i gubitak ako prokockamo vrijeme s njima. Koliko god bogati bili, financijski osigurani, bez ljubavi, bez Božje blizine, bez bliske i voljene osobe s kojom možemo podijeliti svoje trenutke i vrijeme, džaba sve. I zato ne smijemo profit i materijalno stavljati ispred naših voljenih.

Jednako kao što nas neke rane iz prošlosti opterećuju i uzrokuju nam bol u sadašnjosti, tako i neprekidno i tjeskobno razmišljanje o budućnosti uzrokuje bol i patnju. Tjeskobno se brinemo i bojimo, umjesto da Gospodinu prepuštamo. Isus nam fino govori da se pouzdamo u Božju providnost i prvo gledamo što je najvažnije, kraljevstvo nebesko.

„Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vrjedniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vrjedniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ (Mt 6, 25-34)

Skratimo li ovo i prevedemo na hercegovački, Isus bi nam poručio: „Brate, najgore ti se sekirat! Pusti to meni i riješiće se.“

Vjera i molitva oslobodit će nas te tjeskobe, ali proces je to koji sigurno traje i zahtijeva vremena da nas to do kraja pročisti. Ali ako odustanemo sve će ostati isto. Pitanje je odvajamo li mi vrijeme za Boga. Uzima li nam nedostatak vremena za Boga i svo ostalo vrijeme. Sv. Franjo Saleški kaže: „Svaki dan odvoji pola sata za molitvu. Osim ako imaš puno posla. U tom slučaju odvoji jedan sat!“ Svoje vrijeme trebamo prepustiti Bogu i konačno Njemu dopustiti da nas On vodi i usmjerava. Vjerovati u Njegovu providnost. Jer ne živimo u budućnosti, niti prošlosti, već u sadašnjosti i njoj se trebamo posvetiti.

Upravo sam ovih dana bio svjedok jednog velikog pouzdanja i prepuštanja u Božje ruke. Ljubav koja ne gleda što će selo reći, ljubav koja se ne boji i ne prepušta strahovima i razmišljanjima koji odnose vrijeme, nego svoj pogled upire prema nebu i Njemu se prepušta. Ljubav koja se ne brine tjeskobno, nego vjeruje Božjim riječima: „Ne boj se jer ja sam s tobom.“

A svi znamo koliko su neki naši strahovi i pretjerana razmišljanja o nekim stvarima nepotrebno odnijeli naše vrijeme i dijelove našeg života jer se nismo usudili vjerovati i prepustiti u Njegove ruke.

Sad se nalazimo u korizmi. Posebno milosnom vremenu, vremenu približavanja i predanja Bogu. Vremenu kada preispitujemo sami sebe i donosimo neke odluke. Evo, već smo zagazili u drugi dio korizme i sada je možda vrijeme da se osvrnemo na ono što smo dosad prošli. Što smo učinili u ovoj korizmi, koliko smo vremena izdvojili za Boga? Što smo odlučili raditi da Mu se približimo? Koje su naše odluke? Jesam li ja kao osoba dovoljno sazrio da ovu korizmu učinim nešto više ili se i dalje zadržavam na pomalo djetinjim stvarima i odlukama poput odricanja od čokolade ili nečega sličnoga? Jesam li se odvažio na taj veći korak, na stepenicu više? Povlačim li se u pustinju s Isusom i tu s njim provodim svoje vrijeme ili i dalje ostajem vani i svoje vrijeme trošim u zaglušujućoj buci ovoga svijeta i ispraznim zabavama i užicima. U vremenu smo tišine, posta i pokore. Jesam li utišao vanjski svijet i smirio svoje srce, um i dušu da u miru u pustinji razgovaram s Gospodinom? Radim li na svojem obraćenju ili ga odgađam i kalkuliram sa svojim vremenom? Ma neka, dogodine ću. Jesam li upao u razmišljanje da to ne mogu, da mi je preteško i da odustanem, da ako sam popustio i pao odgađam svoj ustanak za neki drugi put, za iduću korizmu možda? Drugi put i dogodine ne postoji! Postoji isključivo sad, ovaj trenutak i ništa više. Što bi rekli, ‘ko živ, ‘ko mrtav dogodine. I to je tako. Ako smo pali ili popustili u nekoj odluci to ne znači da trebamo od nje odustati, nego trebamo smoći snage i nastaviti dalje, ustati se. Isto tako, ako i dosad nismo ništa odlučili ili se pokrenuli, to ne znači da sada ne možemo donijeti odluku. Bog će je prihvatiti kad god ona došla ako je došla iskrena i predana srca. Moje i tvoje obraćenje i predanje Bogu ne može čekati. Već sutra možda bude prekasno. I to je vrijeme. Vrijeme koje ide i više se ne vraća.

„Jedan mladić upitao je starca: ‘Koji je dan najbolji za molitvu?’ Mudri starac mu odgovori: ‘Sine moj, najbolji dan za molitvu je dan prije tvoje smrti.’ Mladić je bio zbunjen i upita: ‘Ali, kako ću znati kojeg dana ću umrijeti?’ Starac odgovori: ‘Nitko ne zna koji je to dan, zato trebamo moliti svaki dan.’“

Razmišljanje da imamo vremena i da možemo odgađati govoreći sebi danas ću, sutra ću je ono što nas vrlo često košta. Kalkuliranje s vremenom, a i ostalim stvarima vrlo je opasno i pogubno i igra je to u kojoj počesto izgubimo život ili platimo preveliku cijenu spašavajući ga.

A sad mislim da je došlo krajnje vrijeme da privedem kraju ovo moje predugačko razglabanje za koje se nadam da je bar netko ostao čitati do kraja.

Vrijeme nam je dano na dar i na nama je kako ćemo njime raspolagati jer svatko ima slobodnu volju da donosi odluke. Ali taj dar ima ograničen rok trajanja, no problem je što mi ipak ne znamo na koliko je taj rok ograničen. Zato trebamo cijeniti svaki trenutak koji imamo, vrijeme mudro raspoređivati i ne ići kroz život poput rasipnika. Često čujemo onu poznatu floskulu „jednom se živi“ koju uglavnom koristimo kao izliku da uradimo neku glupost ili uzaludno i isprazno potrošimo naše vrijeme, ponajviše na neke hedonističke i jeftine strasti i užitke, no upravo zato što se jednom živi trebamo mudro i razborito postupati. Trebamo razlučiti što je istinski vrijedno našeg vremena i života, a to u svakom slučaju i svakom kutu gledanja uključuje ljubav, bez koje smo ništa.

Ne živimo niti u prošlosti niti u budućnosti, već u sadašnjosti, upravo u ovome trenutku i tom se činjenicom moramo voditi. Sadašnjost je ona u kojoj živimo i u kojoj trebamo koračati s Bogom. U jednom trenutku svoga života i vremena možda ćemo se zapitati koliko je sati i zar je već toliko prošlo jer nismo imali osjećaja za vrijeme s kojim smo se bahatili i kalkulirali. Pazimo na svoje vrijeme i komu i čemu ga dajemo, nemojmo ga se sjetiti kada nam kazaljka već bude pokazivala 5 do 12.

„Bdijete dakle jer ne znate dana ni časa!“
(Mt 25, 13)