Koliko puta od Boga tražimo neki znak da bismo povjerovali? Tražimo da nam se na neki način očituje, da bismo bili sigurni da je tu. Koliko smo samo nezahvalni za sve ono što je već učinio za nas?
Kada pogledamo sve što je Bog učinio, postaje jasno koliko često sve to uzimamo zdravo za gotovo. Dao nam je život i slobodu. Postao je čovjekom, došao među nas i postao nam sličan. Dok je Isus bio na zemlji, nije bio pošteđen ničega – suočavao se sa životnim izazovima kao i svaki čovjek. Njegov put bio je čak i teži. Znao je da će ga ljudi izdati, a ipak im je vjerovao i pomagao im. Za sve nas je trpio, bio odbačen i na kraju dao svoj život. Pitanje je: što još očekujemo? Tko bi još bio spreman na takvu žrtvu?
Brojni događaji iz povijesti koji svjedoče o Božjoj prisutnosti i djelovanju često nisu bili dovoljni da ljudi povjeruju. Mojsije je proveo narod kroz more, a oni su opet sumnjali. Isus je ozdravljao i činio čuda, ali ni to mnogima nije bilo dovoljno.
Ponekad se i mi ponašamo poput Tome. On nije bio loš – bio je iskren i tražio je dokaz. Isus mu je dao ono što je tražio, ali mu je uputio i snažnu poruku: „Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju“. I mi danas govorimo da vjerujemo, a zatim ponovno tražimo znakove kako bismo se uvjerili da je Bog uz nas. Često živimo u strahu, kao da stalno provjeravamo i iskušavamo njegovu prisutnost.
Možda problem nije u tome što Bog šuti, nego u tome što mi ne prepoznajemo njegove odgovore. Oni često dolaze tiho, kroz svakodnevne trenutke, kroz ljude koje susrećemo i kroz snagu koju pronalazimo u sebi kada mislimo da je više nemamo. Vjera ne počinje onda kada dobijemo dokaz, nego onda kada odlučimo vjerovati unatoč sumnjama. Prava vjera ne traži stalne potvrde, nego povjerenje. Nije u tome da uvijek vidimo, nego da naučimo prepoznati ono što nam je već dano. Možda nam ne treba još jedan znak – možda nam treba otvorenije srce.