Nalazimo se na početku uskrsnog vremena. Iza nas je Veliki tjedan koji je tako oprečan u događajima u svom početku i kraju. Analiziramo li ga dan po dan vidjet ćemo nespojiva ponašanja i razmišljanja iste skupine ljudi. Započinje Isusovim svečanim ulaskom u Jeruzalem, a završava Isusovom smrti. Maslinove grane koje su pratile poklik „Hosana“ svjedočile su i pokliku „Raspni“. Dok još nisu uvenule ljudi su promijenili svoje mišljenje. Točnije, promijenili smo svoje mišljenje. Prebacimo malo fokus na pojedinca. U ovom slučaju Isusa koji ulazi u Jeruzalem kao Mesija. Mesija (hebrejski Masijah = pomazanik) označava kroz židovsku povijest dva pojma. Svećenika ili kralja koji pomazan uljem prima snagu Duha Svetoga te postaje namjesnik Izraela i iščekivanog otkupitelja. Krist u Jeruzalem ulazi kao Kralj/Svećenik i Otkupitelj. Katekizam katoličke crkve kaže:
„ 560 Isusov ulazak u Jeruzalem očituje dolazak Kraljevstva koje će Kralj – Mesija uskoro ostvariti Pashom svoje smrti i Uskrsnuća. Slavljem ulaska Isusova u Jeruzalem, na Cvjetnicu, Crkva započinje Veliki Tjedan.“.
To je Kralj koji je promijenio povijest čitavog čovječanstva koja je započela završetkom Njegovog ovozemaljskog hoda. Zar i to nije kontradiktorno? Da nečije doba počinje odlaskom istoga? Ako na ljudski život gledamo samo iz ljudske i zemaljske perspektive možemo se poistovjetiti stihom američke pjevačice Lana-e Del Rey „We were born to die“ (Rođeni smo da bismo umrli). Svaki dan smo bliže smrti, od svog rođenja nezaustavljivo putujemo prema njoj. Međutim, nužno je izdignuti se iznad granica ljudskog. Svako izdizanje iznad granica traga za fenomenom vodi nas do transcendentalnog. Šire sagledavanje Velikog tjedna donosi nam događaj Navještenja Gospodinova te Uskrs. Navještenje Gospodinovo kao uvod te Uskrs kao trijumfalni kraj. Bog je sišao k nama svojim začećem, a uskrsnućem nam je donio život vječni. Isusovo je Kraljevstvo nebesko, a ne zemaljsko, i dobio je bitku za njega. On je Kralj duha i na zemlji nema drugo osim žrtve. Bitka je kratka, ali život koji On donosi je vječan. Katolički autor, Carlo Carretto zaključuje sljedeće:
“Isusovo uskrsnuće onemogućuje da se čovjekova priča završi u kaosu – neizbježno se kreće prema svjetlu, prema životu, prema ljubavi”.
Dijelio je sudbinu ljudi u tami groba. Svoju Majku i bližnje zavio je u odjekujuću tišinu. Za neke tišinu iščekivanja, a za druge neznanja, ali i za jedne i druge je bila bolna. Djelić tog stanja tišine možemo osjetiti danas gdje je u kontekstu epidemije tišina postala vidljiva, zastrašujuća i opipljiva. Iz sućuti i ljubavi skratio je vrijeme od 72 sata i požurio je doći prije, vratiti se u punini slave. Čuvari groba nisu mogli čuvati smrt koja je bila život, probudio se iz smrtnog sna urešen ranama svjetlosti. Dijelio je našu, ljudsku sudbinu u svemu, osim u grijehu. Svoju božansku sudbinu želi podijeliti s nama, a ona glasi: rođeni smo kako bismo živjeli. Dijeljenje svoje sudbine i suotkupiteljske zadaće vidimo i u liku sv. Franje.
„Nakon što je dakle prava Kristova ljubav ljubitelja preobrazila u istu sliku (usp. 2 Kor 3,18), navršilo se četrdeset dana što ih je odlučio provesti na onom brdu samoće i bližila se svetkovina svetoga Mihaela arkanđela. Anđeoski je čovjek Franjo sišao s gore (usp. Mt 17,9) noseći sa sobom lik Propetoga, ali ne urezan rukom umjetnika na kamenim ili drvenim pločama, nego ispisan prstom Boga živoga (usp. Izl 31,18) na tjelesnim udovima.“
(Franjevački izvori, FONTES FRANCISCAN, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i BiH, Sarajevo – Zagreb 2012., str. 901.)
Prešli smo korizmeni put. Nikad nećemo biti mlađi niti smo ikad bili stariji nego sada. Sada ispisujemo prošlost, sada je naša budućnost, a sada, odnosno sadašnjost je jedino što imamo. To je period u kojem živimo. U pojmu vremena, kojeg smo sebi nametnuli, sad je danas. Sveti Franjo je nakon četrdesetodnevnog posta i molitve bio obilježen Kristovim ranama, ranama vječnog života i svjetlosti, koje su ga pratile cijeli život. Nužno se postavljaju sljedeća pitanja koje svatko treba odgovoriti za sebe… Jesmo li ograničili naš korizmeni hod na četrdeset dana ili smo učinili nešto više? Kakvim ćemo tragovima, odnosno ranama, dopustiti da nas obilježe; na život ili smrt? Još nije kasno za prave stvari, pravo vrijeme je uvijek sada.
Sretan i blagoslovljen Uskrs!