U tren oka je još jedno ljeto prošlo i pred nama je još jedna jesen sa svim svojim različitim darovima. Za neke sljedeće razdoblje će biti samo još jedna nova školska godina, za druge prelazak iz osnovne škole u srednju ili iz srednje na fakultet, te za pojedine početak ili nastavak radnih dana koje će provesti u iščekivanju sljedećeg odmora. Možemo zaključiti da za prosječnu osobu ti prijelazni dani mnogo znače, nebitno ulazi li ona u nešto novo ili se vraća starome. Taj prijelaz možemo uzeti kao primjer onoga čega ćemo se kroz čitav život nagledati ; promjene. Ona hoda sa nama svim tim dugim stazama života od djetinjstva do starosti, od kolijevke do groba. Ponekad tiha poput povjetarca, drugi put jaka poput burne oluje, promjena nas uvijek čeka i prije nego smo je svjesni, ona preobražava naše živote iz temelja i ostavlja nam za dar samo jedan skriveni osjećaj, nostalgiju. Ta ponekad radosna a ponekad bolna sjećanja satkana u tkivo našeg uma nas podsjećaju na neka bolja, lakša i naizgled sretnija vremena. Ipak ta nostalgija sa sobom nosi tešku opasnost, jamu u koju je tako lako upasti, žaljenje. Ono najprimitivnije, najsrčanije i najdublje zakopano žaljenje za svim prošlim greškama, svim starim uspjesima i svim propuštenim prilikama. Te nas prolivene suze mogu lako zarobiti u melankoličnom svijetu grižnje savjesti iz kojeg ne možemo lako izbjeći.
„Nostalgija je sjećanje na prošlost, ali ne samo onakvu kakva je bila, već onakvu kakvu smo je željeli.“
Tko god kaže da nikada nije osjetio taj teški osjećaj laže prvo sam sebe, a na kraju i druge oko sebe. Razlog tome je što je nostalgija od svih ljudskih osjećaja jedan od ako ne i najbolji prikaz naše nesavršene prirode. Jer uistinu, kao bića koja je Bog predodredio za vječnost, zašto toliko vremena trošimo u prisjećanju na prošlost i njoj se vraćamo kao dragom i toplom domu? Odgovor zasigurno leži u još jednoj našoj mani, našoj bliskosti i ljubavi prema poznatome i strahu prema novome, neistraženom i naposljetku vječnome. Naravno to prisjećanje i vraćanje u prošlost samo po sebi nije grešno, ali nas lako može uvući u gore, bolnije prilike za depresiju, iracionalnost i nažalost za mnoge kobnu deluziju.
U tim je strašnim prilikama ponekad za mnoge od nas teško živjeti, znajući da nismo dovoljno snažni da odolimo tim kušnjama. Ipak u tim trenutcima moramo spoznati jednu stvar, da čak i u najdaljem gradu, najpustijoj pustinji i najskrovitijem mjestu nismo sami. S nama je uvijek On, Naš Dragi Bog, Koji u tren oka može uzeti sve naše sumnje sve naše nedaće i dati nam bezbrižnost i sreću, a sve što od nas očekuje je malo molitve i hrabrosti. Dovoljno hrabrosti da vjerujemo, da idemo dalje i koračamo naprijed, ne obazirući se na ono što je bilo već na ono što nas čeka i u životu na Zemlji i u vječnosti.
„Zaboravite što je bilo prije, ne razmišljajte o prošlosti. „
Izaija 43:18
Zato uživaj u ovim danima što te čekaju i prisjećaj se i ovog prošlog ljeta, ali ne u tuzi za onim što nisi učinio i što je bilo, već u iščekivanju za onim što možeš učiniti sutra i za onim što će biti.
Hodaj u blagoslovu i sreći! 🙂