Jeste li ikada razmišljali o onome što mir za vas predstavlja? Ne onaj mir koji podrazumijevamo kao odsutnost buke ili problema, nego onaj dublji, unutarnji mir koji ne ovisi o okolnostima. Je li mir za vas neka osoba, mjesto kojem se uvijek vraćate ili tek rijedak trenutak u vremenu koji se dogodi kad se sve posloži kako treba?
U svijetu u kojem živimo mir je postao rijetkost. Navikli smo na stalnu užurbanost, obaveze, rokove i pritiske. Kao da stalno negdje kasnimo, čak i onda kad zapravo ne znamo kamo žurimo. Navikli smo živjeti zatočeni u onome: „ja moram”. Kao da se bojimo tišine jer se nismo spremni suočiti sami sa sobom. Mir često doživljavamo kao bijeg, kao utočište kojem se vraćamo tek kad postane preteško. No istina je da većinu vremena ne bježimo od svijeta, nego od sebe. Korizma nas svake godine poziva na odricanje. Najčešće biramo nešto konkretno — hranu, navike ili neke druge „ovisnosti”. No rijetko se usudimo pitati: mogu li se odreći onoga što me najviše iscrpljuje? Mogu li se odreći stalne potrebe da budem u žurbi, da sve držim pod kontrolom, da uvijek budem korak ispred života? Možda nas upravo korizma poziva da zastanemo. Da se usudimo ući u tišinu. Ne onu praznu, nego tišinu u kojoj se počinje čuti ono od čega inače bježimo. Tišinu u kojoj se više ne možemo sakriti iza izgovora. U toj tišini nenametljivo stoji lik svetog Josipa. Onoga čiji spomendan danas slavimo. Čovjeka koji je primjer mira u nemiru svakodnevnice. Uvijek mi je bilo zanimljivo kako Evanđelja ne pamte nijednu njegovu riječ, ali pamte njegovu vjernost. Njegov život bio je ispunjen neizvjesnošću, strahom i odgovornošću koju nije birao, ali ju je prihvatio. Sveti Josip nije razumio sve, ali je znao slušati. Slušati i djelovati. Bez buke. Bez dokazivanja. Njegova tišina nije bila bijeg, nego prostor u kojem je Bog mogao djelovati. Jer tek u tišini možemo pronaći mir. A tek u miru – Njega. U toj tišini ne susrećemo ono što većinom želimo čuti. Ponekad susrećemo bol. Susrećemo riječ koja ne osuđuje, ali razotkriva. Riječ koja nas ne ostavlja ravnodušnima. Riječ koja nas traži, čak i onda kad smo se mi izgubili.
Bog ne prestaje tražiti čovjeka.
Ni onda kad se čovjek izgubi u buci svijeta, u površnosti, u stalnom dokazivanju vlastite vrijednosti. Ni onda kad zaboravimo slušati. Josip nas uči da slušanje traži tišinu, a tišina hrabrost – hrabrost da priznamo da ne možemo sami. Možda mir nije odsutnost problema. Možda mir nije savršenstvo.
Možda je mir odluka da stanemo, otvorimo srce i dopustimo da budemo pronađeni.
U svijetu koji nas uporno gura naprijed, Korizma nas poziva da napravimo nešto potpuno suprotno — da se zaustavimo. Da šutimo. Da slušamo. I da u toj tišini ponovno pronađemo smisao, sebe i Onoga koji nas nikada nije prestao tražiti.