Plovim ovim morem,
na mnoge valove i oluje nailazim,
kao da je sve protiv mene.
Tamo gdje mislim da je mirna luka
i gdje mogu sidro baciti,
tu me unište oluje…
Tko upravlja kormilom?
Gdje je mornar?
U ovome mraku,
ne vidim ni svjetlo sa svjetionika.
Idem tako par koraka unaprijed
i onda jedan pogrešan,
kao da to naprijed nije ni postojalo…
Ne znam što uraditi više,
ne znam kamo poći,
vidim da nisam dobar mornar.
Na ovome moru, puno je mjesta
na kojima mislim da se mogu usidriti,
i da je to moja mirna luka.
U svom nemiru, nastavljam dalje
i polako gubim nadu,
tuga me shrvala.
Brišem suze i spuštam pogled,
a u tom trenu, neka svjetlost obasja mi lice,
baš kao svjetionik u tami,
svjetlost ispunjena radošću.
I dok dižem glavu prema toj svjetlosti,
u tišini kažem “Vodi me!”
Upravljaj mojim kormilom,
jer bez Tebe ne mogu,
na ovome moru teško je,
oluje me unište.
Ti dok si uzame
i dok upravljaš kormilom,
znam da za strah nema potrebe.
Ti si svjetionik u tami,
moja mirna luka,
u kojoj se osjećam toliko sigurno i ispunjeno,
da ne želim otići od Tebe.
A ako odlutam u ovome moru i izgubim se,
budi mi svjetionik u tami
i daj da se uvijek vratim Tebi,
mojoj mirnoj luci.