U prošloj kolumni (https://frama.ba/moralni-relativizam-ili-kako-ubojstvo-nije-grijeh-dio-prvi) započeli smo priču o moralnom relativizmu i njegovoj štetnosti te smo se zaustavili kod dvije stavke kod kojih je moralni relativizam najglasniji. To su bile homoseksualnost i abortus.

Relativisti tvrde da Biblija nigdje ne osuđuje homoseksualnost, tj. homoseksualne čine i da im se nema razloga protiviti jer je to sve normalno. Glavno je da se ljudi vole, ljubav je ljubav, ali u stvarnosti ako ljubav nije u službi istine, to nije prava ljubav nego nekakva lažna imitacija ljubavi. Tolerancijom se želi zanemariti narav čovjeka i relativizirati istinu postavljajući čovjeka na mjesto boga koji onda sam odlučuje je li nešto ispravno ili nije, prema vlastitoj istini i standardu.

No, u Bibliji nam je sve jasno i nedvosmisleno objavljeno. Vjerojatno najpoznatiji primjer iz Biblije koji nam govori o kakvom zlu se radi je primjer Sodome i Gomore.

„Još ne bijahu (anđeli) legli na počinak, kad građani Sodome, mladi i stari, sav narod do posljednjeg čovjeka, opkole kuću. Zovnu Lota pa mu reknu: ‘Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo!’ Lot iziđe k njima na ulaz, a za sobom zatvori vrata. ‘Braćo moja’, reče on, ‘molim vas, ne činite toga zla! Imam, evo, dvije kćeri s kojima još čovjek nije imao dodira: njih ću vam izvesti pa činite s njima što želite; samo ovim ljudima nemojte ništa učiniti jer su došli pod sjenu moga krova.’ ‘Odstupi odatle!’ – rekoše. – ‘Došao kao dotepenac, a za suca se već postavlja. Sad ćemo mi s tobom gore nego s njima.’ I nasrnuše na jadnika Lota i navališe na vrata da ih razbiju. Ali ona dvojica pruže ruke van, povukoše Lota k sebi u kuću i zatvore vrata.“ (Post 19, 4-10)

Sodoma je uništena zbog homoseksualnih djela, nemorala i bluda koji je u njoj vladao.

„Kao Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih podali bludu i otišli za drugom puti, stoje za primjer, ispaštajući kaznu u vječnom ognju.“ (Jud 7)

U Levitskom zakoniku jasno stoji: „Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.“ (Lev 18, 22)

Dakle, sve nam je očitovano, objavljeno, no ljudi opet po svom.

„Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četveronožaca, i gmazova. Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.“ (Rim 1, 18-27)

Ovaj ulomak možda i najbolje opisuje činjenično stanje, stanje u kojem se odbacuje Boga, zatvaranje očiju pred istinom, zapravo predstavljanjem čovjeka kao božanstva. To je to novo poganstvo, nova religija koja čovjeka postavlja kao boga i moralnog apsoluta, tvorca moralnih vrijednosti gdje se sve svodi na egoistično zadovoljavanje nagona i promicanje navodne slobode i prava koja su u biti obične pretenzije i nametanje stavova. Na kraju nije tu ni samo pitanje homoseksualnosti, nego seksualnosti općenito koja se do kraja izvrće i od nečega pozitivnog, odnosno bračnog čina između muškarca i žene, čini potpuna perverzija. Blud i nemoral reklamira se na sve strane, odnosi prije braka, pornografija, javlja se čista požuda i izvrće se istinski smisao ljubavi. No, što drugo očekivati u društvu u kojem je davno nestalo stida i čednosti i sve se svodi na požudu očiju i društvu koje nastoji ubiti Boga.

Drugo pitanje oko kojeg se relativisti propinju na sve četiri je pitanje abortusa. Pobačaj, kao što znamo, ide protiv pete Božje zapovijedi: „Ne ubij!“

Iz Katekizma Katoličke Crkve o pobačaju:

„Ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život.“ (KKC, br. 2270)

„Već od prvog stoljeća Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenjiv. Izravni pobačaj, što znači pobačaj koji je željen, bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško se protivi ćudorednom zakonu.“ (KKC, br. 2271)

„Formalna suradnja u vršenju pobačaja teški je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskog života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja.“ (KKC, br. 2272)

„Neotuđivo pravo svakog pojedinog nedužnog čovjeka na život predstavlja konstitutivnu osnovu građanskog društva i njegova zakonodavstva.“ (KKC, br. 2273)

„Budući da s ljudskim zametkom treba od samog začeća postupati kao s osobom, mora on u svojoj cjelovitosti, koliko je moguće, biti štićen, liječen i njegovan, kao i svako drugo ljudsko biće.“ (KKC, br. 2274)

Prije par godina medicinski fakulteti u Hrvatskoj donijeli su zaključak da život uistinu počinje začećem, a i u svijetu je generalno postignut znanstveni konsenzus oko toga da život počinje začećem, no budući da to ovim pro-choicerima ne odgovara to se poprilično relativizira. Iako ti pro-choice pokreti i sami pomalo počinju prihvaćati da život počinje začećem, to ih i dalje ne sprječava u njihovom nastojanju u borbi za „pravo“ žene na izbor. Dakle, više se ni ne negira činjenica da je to ubojstvo, ali se i dalje u tome ustraje jer u tome nema ništa nemoralno. Čovjek je tvorac svojih vlastitih moralnih stavova i to se smatra sasvim ispravnim, ne smije se osuđivati i govoriti nešto protiv toga. Moralni relativizam nam jednostavno kaže da ubojstvo nije grijeh, nego pravo.

Najveći problem za Crkvu kod moralnog relativizma je taj što opasno zahvaća i velik broj njezinih članova, ljudi koji smatraju da se Crkva treba prilagoditi vremenu i ljudima. Za Crkvu se govori da je staromodna sa svojim učenjem i da time odbija ljude od sebe, da se treba liberalizirati, prilagoditi se vremenu i struji civilizacije u kojoj se nalazi. Ali zadaća Crkve nije odražavati mišljenja svojih članova, već gledište svoje Glave i utemeljitelja – Isusa Krista. A svi oni koji u tome ustraju bivaju proglašeni fundamentalistima, nazadnjacima, primitivcima i konzervama. Eh, kako tolerancija lijepo djeluje.

Nažalost, svjedoci smo rastućem broju „progresivnih“ kršćana, onih koji ne uvažavaju doktrine, koji u pitanju morala imaju liberalne stavove i podržavaju moralni relativizam, podupiru pravo na pobačaj, gay-agendu, seks revoluciju, multikulturalizam, eutanaziju i ostalo. Takvi kršćani uporno ponavljaju mantru da je samo ljubav bitna, da je glavno da se volimo. Stvorili su sebi predodžbu hippie Isusa – ljubav, ljubav svima. Opasno se zanemaruju sve ostale istine i učenje se prilagođava sebi. Tako imamo predsjednika SAD-a koji se deklarira katolikom, štoviše posvećenim katolikom, a otvoreno se zalaže za abortus i gay-agendu. Nedavno smo vidjeli kako je odbijen njegov zahtjev za zajedničkom sv. Misom s papom Franjom. Vjerojatno je s time za cilj imao da primi pričest iz papinih ruku kako bi opravdao brojne prigovore na primanje svete pričesti u stanju smrtnog grijeha – javnom zagovaranju i podupiranju abortusa. U Njemačkoj i Austriji možemo vidjeti svećenike kako podupiru gay-agendu i daju blagoslov istospolnim zajednicama. To je najveća opasnost za Crkvu, što se to novo poganstvo malo pomalo i neopazice uvlači u nju. Papa Pio XI. rekao je da su najgori neprijatelji Crkve izdajice iz njezinih redova. Nije ni Dante slučajno u svom djelu Božanstvena komedija izdajice smjestio na samo dno pakla, u deveti krug. Protivljenje izvana koje Crkva ima također je užasno i kao posljedicu toga imamo brojne mučenike, ali izdajice u vlastitim redovima nešto su najgore. A takvi ljudi nažalost su prihvatili laž kao svoju istinu i tako djeluju.

„Reče im Isus: ‘Kad bi Bog bio vaš Otac, ljubili biste mene jer sam ja od Boga izišao i došao; nisam sâm od sebe došao, nego on me posla. Zašto moje besjede ne razumijete? Zato što niste kadri slušati moju riječ. Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži. A meni, jer istinu govorim, meni ne vjerujete. Tko će mi od vas dokazati grijeh? Ako istinu govorim, zašto mi ne vjerujete? Tko je od Boga, riječi Božje sluša; vi zato ne slušate jer niste od Boga.’“ (Iv 8, 42-47)

Katolička Crkva i kršćanski moral koji naviješta jedini su lijek i protuotrov ovom kaosu i ludilu u kojem se nalazimo i stoga ne smijemo uzmaknuti u naviještanju i širenju istine jer istina se ne može sakriti, kad-tad će izaći na vidjelo.

„Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!“ (2 Tim 4, 1-5)

Danas je među katolicima, a pogotovo vrlo izražajno u našem narodu zastupljena pojava ne zamjeranja, kako među običnim pukom tako i u crkvenoj hijerarhiji. „Ma aj bolan šuti, štaš se zamirat. Ma bolje ti je se ne zamirat.“ Radi vlastite komocije i izbjegavanja nekog sukoba vrlo često odlučujemo prešutjeti istinu, čineći suprotno od onoga što nam Pavao poručuje. Izbjegavajući sukob mislimo da postižemo mir, no zapravo dobivamo samo privid mira, lažni mir. Pravi mir je samo gdje je Istina. Je li nam važnije ne zamjeriti se i svidjeti svijetu ili jednoga dana moći pogledati Isusa oči u oči?

Jedini grijeh koji se neće oprostiti ni na ovom ni na onom svijetu je grijeh protiv Duha Svetoga, grijeh protiv istine kako stoji u Evanđelju.

„Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem.“ (Mt 12, 31-32)

A upravo je tvrdo ustrajanje u moralnom relativizmu, potpuno negiranje objavljene Istine i nauka, hula na Duha Svetoga. Tu nema nikakve želje za kajanjem ili mijenjanjem sebe, već tvrdo ustrajanje i moralno opravdavanje svih grijeha koji se čine.

Brojni su i ljudi koji će reći Isus da, ali Crkva ne. Kažu ne slažu se baš s time što Crkva naučava, a što li Crkva naučava nego Isusa Krista – utjelovljenu Istinu. Crkva cijeli svoj nauk temelji na istini objavljenoj u Isusu Kristu i Crkva se ne može odvojiti od Krista, svoje glave.

Ljudi su sebi stvorili predodžbu hippie Isusa, Isusa po svojoj mjeri, koji ih podržava u svemu što rade, jer eto bitno je da smo samo puni ljubavi i to će nas sve spasiti. I ovo nije da se događa tamo negdje, svi se sami trebamo zapitati koliko ja držim do Istine. Živimo li mi to evanđelje ili ga relativiziramo. Uzimamo li samo ono što nam paše, a ono što nam baš i nije po volji zanemarujemo i relativiziramo. Koliko stvarno živimo Riječ? Često volimo uzeti neki fin citat iz Biblije, bilo ljubavne ili motivacijske tematike i to objaviti na našim društvenim mrežama. No, zapitamo li se ikada koliko mi to stvarno živimo, ljubav i sve to je fino, ali ljubavi nema bez istine. Događa li nam se da često tako vadimo citate o ljubavi, a da zanemarujemo sve ostalo što Isus govori i na što nas upozorava? Zanemarujemo li istinu, zanemarujemo li pozive da bdijemo, zanemarujemo li što se događa s onima koji odbacuju istinu. Bibliju i Riječ Božju počesto romantiziramo i prilagođavamo sebi umjesto da je živimo u punini

U Lukinom evanđelju stoji jedno opasno upozorenje: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18, 8) Hoće li Isus naći vjere među nama, hoće li biti netko tko i dalje prihvaća i živi Istinu, tko se bori za Istinu jer ona jedina oslobađa. „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Iv 8, 31-32)

Nama kršćanima često se spočitava da previše sudimo i osuđujemo i često nam onda mašu onim citatom „Ne sudite da ne budete suđeni!“ (Mt 7, 1) Time nam se želi nametnuti da sve moramo tolerirati i da se ničemu ne smijemo usprotiviti i nešto nazvati lošim. Ali, kada malo bolje pogledamo cijeli odlomak vidimo da se tom rečenicom vješto manipulira.

„Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!“ (Mt 7, 1-5)

Naravno da mi nismo u poziciji da sudimo i donosimo presude, to pripada Bogu, ali kršćani svakako trebaju prosuđivati. Uvjet za to je da ne osuđujemo licemjerno, što nam jasno govori ovaj odlomak, a drugi je da prosuđujemo, odnosno sudimo na temelju nadahnutog Božjeg zakona – Biblije i nauka Katoličke Crkve. Da sudimo po Istini jer Istina će nas osloboditi. Što je loše u tome da nekoga upozorimo da čini nešto loše? Je li loše reći nekome tko je učinio pobačaj da je teško sagriješio ili da su homoseksualni čini neuredni? To nije nikakvo osuđivanje, nego korištenje zdravog razuma koji nam je dan da razlikujemo dobra djela od loših. Ne osuditi čovjeka znači da ga ljubimo i da mu želimo dobro, a to znači upozoriti ga ako čini nešto loše. Ako bismo osuđivali onda bismo čovjeka gledali svisoka i kao manje vrijedna, a to nipošto ne smijemo, ne smijemo biti poput farizeja. Vodimo se postulatom voljeti grešnika, a mrziti grijeh, ali eto što ćemo kad je danas popularna moderna inačica voljeti grijeh i ne smatrati ga grijehom. Dakle, ne osuđujemo, ali prosuđujemo dobro od zla. I u tome trebamo ustrajati, naviještati Istinu i ne biti mlaki.

Da zaključim za kraj, naš kršćanski nauk jasno kaže da postoje apsolutne i objektivne moralne istine koje vrijede za sve. Tu istinu imamo u utjelovljenoj Riječi, utjelovljenoj Istini – Isusu Kristu i na koncu svijeta će nam se suditi po toj riječi. Riječi koja nam je objavljena, a mi je toliko relativiziramo, umjesto da je živimo potpuno i beskompromisno.

„A Isus povika: Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla. Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane. I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti. Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio – ona će mu suditi u posljednji dan. Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla – Otac – on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim. I znam: zapovijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac.“ (Iv 12, 44-50)