Današnje vrijeme, odnosno kulturu, vrlo lako bismo mogli okarakterizirati kao kulturu relativizma. Možda bolje rečeno diktaturom relativizma kako je to nazvao papa emeritus Benedikt XVI. Upravo je on tu diktaturu relativizma smatrao jednim od glavnih izazova za Crkvu i čovječanstvo, a da je tomu tako sami smo svjedoci.

No, krenimo redom. Što bi uopće bio taj moralni relativizam? Opet ću krenuti s Benediktom XVI. koji kaže da je moralni relativizam načelna nemogućnost karakteriziranja tuđeg djelovanja kao zlog odnosno moralno lošeg. Moralni relativizam tvrdi da ne postoje objektivne moralne istine, tj. da ne postoji istina koja vrijedi za sve, nego svatko ima svoju istinu. Istina je subjektivna te ono što je istina za tebe ne mora biti i za druge. Ne postoji objektivna istina, odnosno ne postoji objektivno dobro i zlo. Sve je relativno u odnosu na vrijeme, kulturu i osobu.

Dakle, prema moralnom relativizmu, moralni sud izraz je subjektivnog mišljenja pojedine osobe i ne može ga se procijeniti ni iz jedne druge pozicije osim njihove. Takav moralni sustav ne može se suditi s vanjskog gledišta jer ne postoji apsolutni moral. Gledano iz takve perspektive postoje različiti moralni sustavi i svi su ekvivalentni odnosno jednako valjani, u suprotnom moralni relativizam ne vrijedi.

Postoji više vrsta moralnog relativizma, ali neću ulaziti dublje u tu tematiku i filozofsku podjelu i rasprave, zadržat ću se na generalnom razmatranju, budući da se na kraju sve svede na slično, postojanje više moralnih sustava i negiranje apsolutnog morala, tj. postojanje univerzalnih moralnih istina i normi koje bi vrijedile sve. Sve bi to trebalo voditi do nekakve navodne tolerancije gdje ne bismo smjeli suditi i osuđivati različite moralne pristupe i da treba prihvatiti svačiju istinu, no u stvarnosti to ne vodi nigdje negoli u sveopći kaos i moralnu anarhiju. Jer kako mogu postojati dvije istine? Ako se dvije osobe zajedno nalaze na istom mjestu i vrijeme je sunčano bez ikakvih padalina, jedna osoba kaže da je vrijeme sunčano, a druga da pada snijeg, i prema relativizmu obje tvrdnje su istinite što je potpuno besmisleno i kontradiktorno jer očito je samo jedna tvrdnja stvarno istinita. Ovo je karikiran primjer, no prokazuje suštinu moralnog relativizma i kamo on stvarno vodi.

Onda postoji li jedna istina? Postoji li objektivna i apsolutna istina svima dostupna? Prema religioznom svjetonazoru, konkretno kršćanskom i katoličkom, kojem i sami pripadamo, postoji. Nauk Katoličke Crkve kaže da postoje apsolutne moralne istine, bez obzira slagali se mi s tim ili ne, voljeli to ili ne. Papa Ivan Pavao II., u svojoj enciklici „Veritatis Splendor“, kritizira moralni relativizam tvrdeći da postoje apsolutne istine dostupne svima te da je moralni zakon univerzalan za ljude različitih kultura, te je ustvari ukorijenjen u ljudskom stanju. Dakle, kršćansko je shvaćanje da postoji apsolutna istina naspram moralnog relativizma, a ta Istina nama je objavljena u osobi Isusa Krista koji govori: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“ (Iv 14, 6) I mi kršćani vjerujemo da u osobi Isusa Krista imamo punu i apsolutnu Istinu i kao takvu je smatramo objektivnom i univerzalnom.

„Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.“ (Iv 1, 17)

Kao što je papa Benedikt XVI. spomenuo, moralni relativizam jedna je od najvećih prijetnji Crkvi i čovječanstvu uopće jer živimo u društvu u kojem se propagira isključivo materijalizam i hedonizam, društvu bez Boga, gdje vlada samo tjelesnost i gdje je sve dopušteno. Jedini grijeh u takvom društvu nešto je nazvati grijehom i Crkvi kao takvoj sve je teže održavati nauk kada je sve prihvatljivo. „Ako nema Boga, sve je dopušteno“, poznata je misao Dostojevskog u njegovom djelu „Braća Karamazovi“. A to se danas sve više očituje u svijetu koji negira Boga, Zapad se ograđuje od kršćanstva, napušta svoje korijene i stvara svoje novo poganstvo u obliku moralnog relativizma. Novo poganstvo – religija gdje se čovjek stavlja na mjesto Boga. Ljudi postaju tvorci moralnih vrijednosti, ne priznaje se božanska objava i kao što je već rečeno, ničije vrijednosti ne mogu se osuditi kao krive.

Agresivno napredovanje liberalnog sekularizma ima za cilj dekristijanizaciju država, eliminaciju kršćanstva iz svijeta, a najbolji način za to je napraviti svijet u koji se kršćanstvo ne uklapa. Svijet koji je načinjen isključivo od tvari, svijet bez duša, duhovne dimenzije. Svijet bez Boga. Forsira se apsolutno materijalistički pogled na svijet gdje su bića obična kemija i fizika gdje kršćanske doktrine postaju besmislene. Ako smo samo tijelo onda se i dobro i zlo moraju definirati isključivo u odnosu na tijelo, tjelesni užitak i bol. Sve što neka osoba smatra izvorom tjelesnom užitka za sebe mora biti dobro za tu osobu. Kako je Benedikt XVI. rekao, ako ne postoje apsolutne vrjednote, ljudski se život svodi na grozničavu potrebu za užitcima te na egoistično zadovoljenje instikata i subjektivnih „potreba“ koje se danas, kao što vidimo, prozivaju novim ljudskim pravima. Diktatura relativizma ne priznaje ništa kao konačno i univerzalno te kao posljednje mjerilo ostavlja vlastito ja i vlastite želje.

No, tu bismo mogli reći i da počinje sva apsurdnost moralnog relativizma. Znači, ako smo rekli da po moralnom relativizmu ne postoje objektivne istine koje vrijede za sve i da svatko ima pravo na svoju istinu i da se ničiji stavovi ne smiju osuđivati, sve se onda može opravdati.

Prema moralnom relativizmu ne smijemo osuditi čovjeka koji je silovao malu djevojčicu. Nešto tako gnjusno i zlo prema moralnom relativizmu nemoguće je osuditi. Možemo reći da je to loše i zlo prema našem moralnom standardu, ali prema moralnom standardu te osobe to uopće ne mora biti nešto loše i prema tome to ne smijemo osuđivati. Reći će neki da se tu onda gleda kulturološki ili po zakonima. Gledajući s obzirom na vrijeme, kulturu i zakone možemo reći da je taj čovjek učinio nešto loše. No, zakon ne određuje moral. Kako ćemo onda opravdati ropstvo ili holokaust? Ropstvo je s obzirom na vrijeme bilo moralno, holokaust također. Hitler je imao svoju istinu i smatrao je da može određivati što je ispravno, kao u biti i svi ostali režimi koji su relativistički i smatrali su da mogu stvoriti vlastiti moral. Hitler je vjerovao i imao svoju istinu da je arijevska rasa superiornija od svih ostalih te da svi ostali trebaju biti istrijebljeni, a to se posebno odnosilo na Židove. Donesen je niz antisemitskih i rasnih zakona koji su praktički legalizirali holokaust, odnosno genocid nad Židovima koji se dogodio. Jedan od najstrašnijih zločina u povijesti čovječanstva prema moralnom relativizmu nemoguće je osuditi i ustvrditi kao moralno lošeg. To je jednostavno bila takva kultura u vrijeme nacističke Njemačke. Ako su svačiji standardi jednaki kao što je već sto puta spomenuto, onda za Hitlera svatko prema svom osobnom moralu može reći da je dobar ili zao i svatko bi bio u pravu. Dakle, za Hitlera ne možemo jasno ustvrditi je li bio zao bez postojanja nekog univerzalnog moralnog standarda. Sve navedeno nam ukazuje da je nužno postojanje objektivnog moralnog standarda koji vrijedi za sve te da moralni standard ne smije biti proizvoljan, odnosno da ga svatko određuje za sebe. Relativizam vodi u kaos i nasilje.

S moralnim relativizmom nemoguće je se bilo čemu usprotiviti jer primjerice ako ti netko otme dijete, ti tu ne možeš ništa učiniti. Najbolje što možeš učiniti je reći nešto poput: „Hej, ne sviđa mi se to što radiš i osobno ne smatram da je to ispravno, ali to je samo moje osobno mišljenje.“ Otmičar ima svoj moralni standard prema kojem misli da je to što radi dobro i prema tome ne smije ga se osuditi. Različitost se mora tolerirati, zar ne? Ako bismo tog čovjeka prijavili policiji koja bi ga uhitila i poslala u zatvor ne bi učinili nikakvu pravdu, već suprotno, to bi bila jedna velika nepravda prema sirotom otmičaru kojemu se uskraćuje pravo na vlastitu istinu i moralni sud. Time ulazimo u njegov moral i namećemo neki drugi, a to se ne smije. Tolerancija!

Dakle, sve su to dokazi koji idu u prilog činjenici da mora postojati standard iznad pojedinaca i kultura prema kojem se može objektivno ustvrditi što je dobro ili loše. Da su svi ovi navedeni primjeri loši, složit će se i moralni relativisti koji će reći: „Pa dobro, naravno da je sve to loše i s time se svatko slaže, ali nismo mi baš mislili na to. Mi smo mislili na nešto drugo.“

E, tu leži kvaka kod moralnog relativizma. Svaki prosječan čovjek reći će da su određeni čini moralno loši poput ubojstva, krađe, silovanja i sl., ali kada su u pitanju privatne stvari, e tu mi onda ne diraj, tu se nemaš šta javljat. U tom grmu leži zec. Moralni relativizam javlja se samo kod određenih pitanja, a naravno da nije teško pogoditi koja bi to pitanja bila. Naravno da je to seks, novac, ljudsko tijelo, homoseksualnost i LGBTQIA+ agenda (još malo i nestat će im abecede za sve oznake), abortus, moje tijelo – moja stvar, eutanazija i ostale stvari i želje koje se danas prodaju kao ljudska prava. Tu bi svatko trebao biti slobodan da radi što god želi i tu se želi samostalno odlučivati je li nešto dobro ili nije.

Pozivanje na toleranciju jedan je od glavnih argumenata relativista kojim bi sve to trebalo dopustiti i nipošto ne osuđivati, a kao jednog od glavnih protivnika te tzv. tolerancije vide kršćanstvo odnosno Katoličku Crkvu koja se jedina usuđuje jasno i nedvosmisleno nešto nazvati grijehom i nemoralnim. Pri tome ne osuđuje nikoga, nego samo djela karakterizira kao loša vodeći se Istinom koja nam je objavljena. A to se proglašava nametanjem i Crkvu se nastoji ušutkati na sve moguće načine. Danas se koplja najviše lome oko tzv. prava homoseksualaca i „prava“ žene na izbor odnosno abortus. A o tome i još ponečemu više u sljedećem nastavku.