Ovo pismo šaljem na nebesku adresu, šaljem ga čovjeku koji je odigrao veliku ulogu u mome životu i koji će uvijek biti u mome srcu. To je moj, vaš, sveti Franjo.

Znaš Franjo, u tvoje bratstvo sam ušla “slučajno”, barem sam ja tada tako mislila, ali godine koje su uslijedile su mi pokazale da je taj put bio sve, samo ne slučajnost. Sjećam se, kada sam tek kročila na taj Brig nisam osjećala ništa posebno, mjesto kao i svako drugo, ni po čemu se nije razlikovalo. Ali, godine koje su uslijedile pokazale su da je to mjesto posebnije od bilo kojeg drugog, dani provedeni gore su mi pokazali da se na tom Brigu osjeti nešto više. Nešto što se nigdje ne osjeti tako. Nešto neobjašnjivo. Znaš Franjo, kada sam prvi put ušla u framsku, za mene je to bila obična prostorija, čak je donekle izgledala trošno, staro, spremna za renovaciju. Za mene ona nije bila ništa posebno. Ali, malo po malo, za mene je to postala najposebnija prostorija. To je u doslovnom smislu postala moja druga kuća. Dom. Tu sam sklopila najljepša prijateljstva svoga života. Tu sam otkrivala svoje talente. Tu sam se smijala, veselila, plakala. Tu sam napravila svoje velike korake u vjeri. Tu sam naučila davati i primati. Tu sam naučila voljeti. Tu sam primila najviše zagrljaja. Tu sam dobila najviše savjeta. Tu sam stvarala najljepše uspomene. Tu sam napisala najviše zadaća, pročitala najviše lektira. Znaš, ponekad sam znala samo doći u nju i sjediti u tišini. Dolazila sam kako bih se napunila duhom kojim je odisala ta prostorija. Opet nečim neobjašnjivim. U toj sam prostoriji bila najsretnija. Ali sretna na način koji nije ovozemaljski – u toj framskoj jednostavno budeš opijen ljubavlju i srećom koja dolazi odozgo. Sjećam se, kada sam prvi put ušla u framsku, jedna od prvih stvari koje sam ugledala bila je ploča s uspomenama. Bila je prepuna različitih natpisa, imena, fora, čaja, prepuna svega. Prvo što sam pomislila kada sam to vidjela bilo je da je neuredno i da nimalo ne ukrašava prostoriju. Vrijeme mi je pokazalo da je ta ploča prepuna s razlogom. Prepuna je uspomena. Smijeha, suza, akcija, fora koje samo framaši mogu razumjeti. Prepuna je u svakom smislu te riječi.

Nije mi bilo jasno zašto framaši vole šetati po Bakamuši. Za mene je bilo puno ljepših mjesta na kojima se moglo šetati i razgovarati. Ali, opet sam s vremenom shvatila. Bakamuša je čula najdublje razgovore, očvrsnula brojna prijateljstva, progutala framške suze, čula najiskrenije smijanje i postala naše mjesto. Moram ti reći sveti Franjo, molitvu sam doživljavala na jednoj razini sve dok nisam došla u molitvenu sekciju i osjetila nešto dublje, jače, čistije. Tu sam osjetila kako se ljudi mogu povezati bez i jedne izgovorene riječi, jednostavno tako, 30 ljudi leži na podu i promatra zvijezde, a istovremeno osjeća kako im se srca povezuju. Molitva franjevačke mladeži postala je neizostavan dio svakog dana. Petak je za mene bio dan kao i svaki drugi, razlikovao se jedino po tome što je zadnji u tjednu i što odmor može početi. Ali s vremenom se i to promijenilo. Asocijacija na petak za mene je postala Frama. Sastanak u velikoj dvorani, smijeh, utišavanje glasnih framaša, škripanje starih stolica, čitanje obavijesti, spuštanje glave na pitanje “tko će pisati za stranicu?”, nastavak druženja, pa opet smijeh, smijeh i radost. Tu sam zapravo osjetila onu “sreća je u malim stvarima.”

Rečenica “Evo me” u meni prije nije budila nikakav osjećaj, rečenica kao i svaka druga. Zato me danas prolaze trnci kada se sjetim te rečenice. Sjetim se trenutaka u kojima stojim ispred oltara, ispred svoga ljubljenog Oca i kažem mu “Evo me”. Govorim Mu da sam tu, da sam došla na Njegov poziv. Obećavam Mu da ću biti tu i pristajem biti dio priče koju si ti, Franjo započeo prije toliko stoljeća. Svaki put to “Evo me” izričem sa suzama u očima, srce lupa, želi iskočiti od sreće. Naizgled tako jednostavna rečenica, a to jedno “Evo me” promijenilo je sve.

U rukama držim slike mojih framaških dana. Dok promatram osmijehe na našim licima, srce mi ispunjava emocija koju je teško opisati. Te slike su trenuci zapečaćeni duboko u srcu, trenuci koji zrače vječnom emocijom, trenuci koji govore tako jasno, to su trenuci koji šapću kroz vrijeme. Zamrznuti trenuci svega onog lijepoga što sam osjetila.

Ljubljeni moj serafski oče, želim ti reći hvala. Hvala za svaki dar. Hvala što sam bila dio priče koji si ti započeo, što sam bila pozvana da držim tu nit. Želim ti reći i da se ne brineš za bratstvo, gledam te mlade ljude i sigurna sam da će oni čuvati i njegovati sve ono što nam je dano u nasljeđe. Želim da svatko od njih osjeti sve najljepše što može osjetiti u bratstvu. Želim da te istinski upoznaju Franjo. Želim da oblikuješ nove generacije baš kao što si oblikovao mene.

Obećavam ti da ću uvijek čuvati i njegovati duh koji si oblikovao, obećavam ti da nikada neću zaboraviti da sam dio nečeg većeg i obećavam ti da će framaš u meni zauvijek živjeti.

Zagrli mi mog Anđela gore na Nebu i još jednom, voljeni moj sveti Franjo, jedno moje siromašno HVALA!