Naporan tjedan, hrpa kontrolnih radova, ispitivanja i stresnih minuta koje provodimo u strahu sjedeći u školskim klupama. Napokon je došao petak, dan za Framu. Svaki sastanak je, naravno, zanimljiv na svoj način, ali grupni sastanci imaju posebnu čar. U samo jednu večer se uspiješ povezati i zbližiti s ljudima s kojima nikada nisi imao kontakt.

Ovaj petak naš sastanak bio je formiran po skupinama stada, kako bi svako stado bolje upoznalo i zbližilo se sa svojim čobanom. Uz zanimljiv naslov sastanka “Aj ako smiš” razgovarali smo o svojim strahovima. Molitvu koju smo molili na početku napisala je naša framašica:
“Dragi Isuse, dolazimo ti ovakvi kakvi jesmo, bez laži, maski i pretvaranja. Ti nas u cijelosti poznaješ, znaš svaku našu misao, svaku želju, svaku tugu, patnju i bol. Ne možemo ništa sakriti od Tebe, zato ti večeras otvaramo svoje srce. Ulazeći u dubinu, toliko stahova se nakupilo, toliko je onoga čega se bojimo i što naše srce opterećuje. Često to zakopavamo duboko da drugi ne vide, ali kada dođemo u tišinu pred Tobom, svi ti strahovi izađu na površinu jer uočimo svoju slabost i malenost. Slabi smo odreći se svega, ostaviti sve i poći za Tobom. Toliko puta bi se odlučili za Tebe, ali zadamo ti opet udarac, izdajući te za čovjekov osmijeh. Toliko puta zbog straha da nekoga ne povrijedimo, vrijeđamo Tebe, trčeći za čovjekovom ljubavi. Toliko puta zbog straha da nam ne nanesu nepravdu, mi je drugima nanosimo. Toliko puta bi otišli poslije škole u crkvu, ali zbog straha od neprihvaćenosti, uklapamo se u masu kako ne bi bili izrugani. Toliko puta kada drugi pljuju po Tebi, zbog straha mi šutimo, samo da bi nas drugi prihvatili onakve kakvi zapravo nismo.Toliko puta zbog straha nešto krivo radimo…
Sada taj strah Tebi predajemo, jer ga mi sami ne možemo pobijediti. Ti se proslavi kroz njega i pomozi nam suočiti se s njim. Svaki strah, preobražen u Tvojoj ljubavi, postaje blagoslov. Rekao si “straha u Ljubavi nema”, molim te u moje srce donesi hrabrost, vjeru i pouzdanje da shvatim da ni jedan strah ne može biti veći od Tvoje ljubavi koju si pokazao trpeći na križu za nas.
On sada tebe pita, koji je to strah s kojim se najviše boriš? E taj strah, On uzima na svoja leđa, On će ga nositi za tebe, ako mu to dopustiš.”

Svi smo malo razmislili o molitvi, a zatim su uslijedile igre također povezane sa strahom. Uz zanimljiva pitanja naših čobana, voditelja grupnog sastanka, zaključili smo da se većina nas suočava sa istim strahovima, samo se o njima vrlo malo priča. Iz svjedočanstva doznajemo kako strahu možemo stati u kraj, kako je sve prolazno i nije vrijedno tolike brige prije ispitivanja. Dotakli smo se i pitanja, za koje vjerujem da teško padaju svakom od nas; ,,Ti si Framaš, vi se tako ne bi trebali ponašati, zar možeš izlaziti ako si u Frami?”
Mnoštvo toga slušamo svaki dan od okoline koja nije upoznala Framu. Okruženi smo strahom od takvih komentara i ostalih uvreda.
Strah je ono sto uvijek prolazi i bude pozadina lijepih trenutaka, ne daj da te strahovi ubiju kao osobu i pokvare tvoje kvalitete. Jedini strah koji bi trebali imati strah je Božji. To je strahopoštovanje prema Bogu koje ne znači da se Boga bojimo, nego poštujemo i volimo, a takva vrsta straha donosi nam mudrost.
Čuvaj Framu i ono što jesi, ne daj da te od nje odvoje ljudi i njihove predrasude!

Ovako smo proveli još jedan petak, do idućeg puta, mir i dobro.