Često čitam odgovore koje mi nameće svijet. Živimo u vremenu brzine, jednom riječju, tragedije. Uz puno boli, ratova i loših vijesti što nam servira svijet, naš život nema smisla. Bar tako kaže svijet. “Zašto biti sretan i živjeti punim plućima i na svježem zraku, uživati u toplini sunca i mjesečevom sjaju?“, postavlja nam pitanje svijet. Lakše je misliti samo na sebe, činiti djela bez obzira što su pogrešna ili ugrožavaju ljude oko nas. Kada nama nešto ne odgovara, imamo svoje advokate, tražimo najbolje, ali opet samo za sebe. Zašto ćemo trošiti sebe kada možemo poniziti druge? Današnji svijet također uči da životna iskustva nisu potrebna. Maleno dijete koje mora iskusiti bol da bi došao na dobar put ne može to proživjeti. Odrasli su dio dječjih poslova. Advokati. Ugrožavanje zajednice i zdravoga života.
Dok naš Gospodin govori suprotno. Za ispravan put čovjek treba propatiti, uzeti svoj križ i nositi ga. Za svaku bol i ranu dolazi Iscjelitelj. Onaj koji je i sam zadobio velike rane, tjelesne i duševne, ali Njegov ga je Otac promatrao. Iako je ostao ponižen, imao je razlog – za mene, za tebe. Bio je dokaz da je Ljubav prolivena krv. Krv na drvetu. U prepunoj poniznosti odgovorio je Ocu: “Da! Odabrao si Me i spasit ću svakoga čovjeka!” Ali nije potrebno gledati samo naše grijehe i mane. Budimo zahvalni što nas je Gospodin odabrao da baš mi, iako u grijehu, budemo dionici Njegove ljubavi. Kao što je On opraštao, opraštajmo i mi. Kao što Mu je Šimun Cirenac pomogao nositi križ, pomozimo i mi svakom čovjeku u nevolji. Neka nas vodi misao da vjera nije prolijevati krv brata svoga, nego da je Krv prolivena za nas.