Koračao sam tiho, niz dugu mračnu ulicu. Oko mene su bila svjetla, ali nijedno nije bilo moje. Prolazeći polako, zastao sam i pogledao prema jednom prozoru. Neki starac, zapalivši cigaretu, uzeo je pero i počeo pisati pismo. Iako sam bio zamišljen, primijetio sam da mu je sve bilo uredno, krevet složen, na polici par knjiga, a zidovi već požutjeli od dima cigareta. Razmišljao sam kome bi on mogao slati pismo. Nakon par koraka, zaustavio sam se pred drugim prozorom. Bila je to djevojka, pričala je na telefon u pomalo razbacanoj sobi, posteri su bili po zidovima. U kutu sobe bio je klavir do kojeg je išla dok je s osmijehom pričala. Nastavio sam dalje, pogled me nosio prema prozorima, a odgovora nije bilo. I baš tada, baš tu večer svi su pričali ili pisali neka pisma… a ja, ja sam se i dalje pitao kako mogu poslati svoje pismo, kamo ga mogu poslati ili kako mogu nazvati prema gore. Nijedan poštar nije nosio pismo tako daleko i nijedna linija nije bila za gore. Kao i svaku večer upalila su se svjetla na nebu. Mislio sam da stanovnici Neba, žele pričati s nama, no linije su šutjele, a veze se nisu mogle uspostaviti. I onda kad bih probao nazvati, s druge strane bila je tišina i neodgovorena poruka. Često sam slao pisma, doduše slao sam ih mislima i isto tako razgovarao satima, a odgovora nije bilo. Iz dana u dan, kad god sam mogao, probao sam zvati. Jednom, dok sam sjedio na stijeni uz more i tako očarano gledao zalazak sunca u nekim toplim bojama, pitao sam se kako je tamo gore. Znao sam da je ljepše i od ovoga prizora. Sve što mi je ovdje lijepo, gore će biti još ljepše. Vjerovao sam, ali sam tražio broj kako bih nazvao gore, kako bih čuo glas čiji odavno nisam, već dugi niz godina. Glas one koja mi toliko nedostaje. Prisjećao sam se trenutaka dok si bila ovdje. Trčali smo beskrajnim poljanama do kasno u noć. Gledali izlaske i zalaske sunca. Nisam ni slutio da neka poglavlja u knjizi mog života, neće biti s tobom. Žao mi je svih neizgovorenih riječi i trenutaka koje smo mogli provesti zajedno, a nismo. Već sam razmišljao što bih upitao. Rekao bih ono što je ostalo neizgovoreno. Još bih nekoliko puta ponovio koliko te volim i kako mi nedostaješ. Pričao ti sve što je ovdje bilo dok ti nisi bila tu. Uz poneku suzu upitao kako je gore, kako izgledaju Božić i Uskrs kada se sa Slavljenikom slave?! Kada svaki dan možeš biti s Njime koji je za tebe svoj život dao. Možda bi me taj poziv promijenio, pa ne bih svaki dan gledao sa zahvalnošću, valjda zato ne postoji ta linija. Kad netko preseli gore, upali se nova zvijezda. Pokuša nazvati blisku osobu da joj rekne da je stigao, da je kod Gospodina došao i veliku gozbu pripremio. Meni su pak ostale suze i stisnute šake kako bi se pomirio sa sobom jer tebe ovdje više nema. Godinama poslije, nastavio sam slati pisma i ponekad pokušao nazvati, naravno mislima. Čekao sam. Pričao satima kao da će se netko javiti, ali linija između dva svijeta nije postojala, samo se osjećala srcem, a s druge strane bila je tišina.