Dajmo malo prostora pojmovima koji su toliko prisutni i uvriježeni u svakodnevnici: nerazumijevanju i neuspjehu. Nerazumijevanje i neuspjeh su usko povezani. Događaju se nama, dobivamo ih od drugih, ali i drugi od nas. Isti povlače za sobom krive zaključke, osude i razdor. Nitko nije imun i nitko ne ostaje ravnodušan istima. Dovode nas na suprotnu stranu s bližnjima dok stojimo na istoj. Svi vidimo kad nas drugi ne razumiju i tražimo od njih razumijevanje, ali pitanje je imamo li ga sami; i za sebe i za druge? Ako smo ih svjesni ostajemo li na spoznaji o njima ili osjetimo vjetar u leđa koji nas zove na uzvišenu borbu? Analiziramo li malo živote „uspješnih“ ljudi vidjet ćemo da nitko od njih nije rođen ni uspješan, ni pobjednik već borac.
„Carl Lewis je nakon dvadeset godina natjecanja osvojio zlatnu medalju u skoku u dalj na Olimpijskim igrama 1966. Kada su ga pitali čemu pripisuje tako dugotrajnu uspješnu sportsku karijeru izjavio je: Stalno se podsjećam da u životu postoje i uspjesi i neuspjesi. Ni jedne ni druge ne uzimam previše ozbiljno.“ (preuzeto s: https://www.katolici.info/index.php/home-mainmenu-1/52-spotlight-news-2/119-neuspjeh)
Za Oskarovku Liv Ullmann profesori su izjavili da nema talenta, Albert Einstein je smatran zaostalim, izum Alexander Graham Bell-a nemogućim i beskorisnim, a projektu Gustava Eiffel-a se protivilo 300 poznatih i cijenjenih znanstvenika u Francuskoj. Primjera je beskonačno. Neuspjeh i nerazumijevanje su stalni suputnici svakog uspješnog čovjeka. Ideje i putovi ovih ljudi su bili osuđivani, a dok su koračali smatrani su luđacima, i to s pravom. Prava je ludost bila biti ratnik i borac za svoje uzvišene ciljeve među ljudima koji su slijepo išli za tuđim putevima bez svojih ciljeva i ideala. Prava je ludost to i danas i biti će uvijek. Ludost u očima drugih. Zar cijeli Isusov život nije bio ludost u očima ljudi, kao i život svakog sveca? Život sv. Franje je u očima drugih bio jedno veliko nerazumijevanje. Svima je poznat događaj kad sv. Franjo ide Sultanu te iz pristupa punog poštovanja i razumijevanja rađa isto kod Sultana. Prema svima proglašeni neuspjeh pretvorio je u uspjeh, u prijateljstvo. Zidove nerazumijevanja ruši razumijevanjem. Ne pristupa samo „suprotnoj“ strani tako već i braći. Zanimljiv je događaj u kojem pristupa bratu u tjelesnom postu s razumijevanjem i obzirnošću.
„U prvo vrijeme nakon obraćenja, kad je, naime, blaženi Franjo već imao nekolicinu braće, boravio je s njima kod Rivotorta. Dok su jedne noći svi počivali na svojim ležajima, nekako o ponoći jedan je od braće zaviknuo: “Umirem, umirem!” Sva su se braća, zbunjena i prestrašena, probudila. Blaženi je Franjo ustao i rekao: “Ustanite, braćo, i zapalite svjetiljku!” Kad je svjetiljka zapaljena, blaženi je Franjo rekao: “Tko je taj koji je vikao: ‘Umirem’?” Dotični je brat rekao: “Ja sam.” Blaženi ga je Franjo zatim upitao: “Što ti je, brate? Zašto umireš?” A taj odgovori: “Umirem od gladi.” Blaženi je Franjo kao svet čovjek pun ljubavi i razboritosti odmah dao da se prostre stol i da svi s tim bratom zajedno blaguju da se ne bi sramio jesti sam.“ (p. Robert Bahčić OFM, ASIŠKI HODOČASNIK, Pratitelj na putu i u molitvi, str. 34)
Sv. Franjo čini prvi korak. Ne čeka druge. Ruši pravila i kreće prema drugom te svojim činom pokreće i ostale. Svi smo pozvani za izdizanje iznad granica, svi imamo ideale kojima težimo i prema kojima idemo. Svi smo pozvani na svoje ciljeve, sa svojim mogućnostima. Koliko god ti ciljevi bili mali ili veliki, naši su. Nitko ih ne može osim nas ostvariti. Nitko nema iste ideje, put i cilj kao mi, vi, ti i ja. Svatko ima put koje je vrijedan i nezamjenjiv, isplati se za njega boriti jer je dragocjen. Bez tvog i mog cilja čovječanstvo ostaje uskraćeno za jedan izum, projekt, remek djelo,… Stoga se ne obeshrabrimo nerazumijevanjem i neuspjesima već iste iskoristimo kao stepenice prema uspjehu. Svako nerazumijevanje je prilika da pokažemo razumijevanje bližnjemu, a svaki neuspjeh je vrijeme milosti i prostor za susret sa samim sobom.
„Velika je zapreka obraćenju što uvijek očekujemo da se drugi mijenjaju, a ne mi. U tom leži sav neuspjeh smirivanja i pomirenja svijeta. U svijetu se ništa ozbiljno i veliko ne može promijeniti, ako se mi ne promijenimo. Da, najteži je put, ali i najplodniji, put rada na sebi. Nitko ne može umjesto nas, čak ni Bog, poštujući našu slobodu.“ (vlč. Zlatko Sudac)