Vjerojatno smo se svi barem jedanput zapitali isplati li se raditi sve ono što u životu radimo, isplati li se činiti dobro, žrtvovati se za druge? Ima li smisla biti dobar čovjek i raditi dobre stvari za druge ljude? Vidi li itko naša djela i naš trud, cijene li nas drugi? Puno je pitanja, ali je jedan jasan odgovor.

Sigurno se isplati činiti dobro!

Kako je lijepo vidjeti osmijeh na nečijem licu, osjetiti zadovoljstvo i ispunjenost druge osobe. No, često nećemo primiti od drugih niti osmijeh niti bilo kakvu drugu gestu zahvalnosti i naš trud i rad činit će nam se besmislenim i uzaludnim. Plodove često nećemo odmah prepoznati, a možda ni za cijelog našeg života na Zemlji. Ali, zar nam je toliko bitna ljudska hvala?

Savršen primjer i uzor u ovome nam je naš Gospodin Isus Krist. On je prošao zemljom čineći dobro. Nije došao da bude služen, nego da služi. Je li se Njemu isplatilo činiti dobro? Za Njegova zemaljskog života, rekli bismo da nije. Bio je pogrđen, popljuvan, ponižen. Razapeli su Ga na križ, osudili na smrt. Za sve dobro što je činio i propovijedao, ljudi su Mu uzvratili ranama i bolima. Ali znamo da tu nije bio kraj. Pobjeda je došla treći dan. Na kraju se sve itekako isplatilo. Njegovom žrtvom svi mi smo otkupljeni i spašeni.

Još jedan primjer ovakvog načina života su nam sveci. Ovdje bih izdvojila našeg svetog Franju i svetu Majku Tereziju. Taj siromašak iz Asiza ostavio je sve svoje zemaljsko bogatstvo, svoje snove i mladenačke želje i odlučio se za Dobro. Odabrao je biti “luđak” ovoga svijeta, nije mario za ljude i ljudske obzire, nego je živio i izgarao za Krista. Majka Terezija je postala sinonim za prava i čista, altruistična, nesebična dobra djela i pomaganje. Bila je žena koja je cijeli svoj život posvetila malenima i potrebitima. Služila je iz ljubavi prema Bogu i čovjeku. I Franjo i Majka Terezija iza sebe su ostavili dubok trag u povijesti čovječanstva. Sigurno su i oni u svom životu nailazili na brojne osude i nerazumijevanja, ali nisu odustali, nisu se predali. Čvrsta vjera gurala ih je do kraja. Znali su da sve ima smisla, jer je jedini i konačni smisao Bog.

Svaki put kada se nađemo u dilemi trebamo li napraviti nešto dobro, zamislimo da je Isus prisutan u toj osobi ili toj situaciji. “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” Neka nam ta Isusova rečenica bude vodilja da mognemo jednom biti oni kojima će reći: “Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.” (Mt 25, 40; 35 – 36)

Također, ne dopustimo da sve ostane na riječima i obećanjima. Učinimo to već danas. Ne odgađajmo ništa za sutra, jer ne znamo hoćemo li sutra postojati. Svaki dan je prilika za Dobro. Svaki dan možemo raditi male stvari s puno ljubavi. Jer od malih stvari se počinje. Pruži osmijeh i ljubav svome bratu i već si puno učinio.

U Božjim očima svako naše djelo vrijedi. Nitko ne cijeni? Isus cijeni. I to je najvažnije od svega.

Ne boj se odazvati na svaki poziv dobra. Jednostavno budi ono što jesi, ono na što si pozvan.

Budi čovjek.