Svaki put kada pišem kolumnu iznenadim samu sebe koliko dugo mogu gledati u prazan dokument u Wordu i ne napisati apsolutno ništa. Oborila sam rekord ovaj put. Pola sata i evo napokon sam krenula s pisanjem. Zašto sam vam uopće iznijela ovu nebitnu informaciju nisam ni sama sigurna, ali stvarno nemam ideju kako početi pisati o nečemu što je šest godina bilo veliki dio moje svakodnevnice, a kasnije ostalo kao veliki trag na meni samoj.

Svoj doživljaj Frame teško mi je na bilo kakav način opisati. Moj put kroz nju nije bio ništa posebno. Sad kad sam pročitala ovu rečenicu vidim kako loše zvuči, ali neka stoji, objasnit ću na što točno mislim. Ispravak: moj put kroz Framu za mene je bio točno onakav kakav je trebao biti da se sve moje blokade uklone i da mogu dati sve najbolje od sebe što sam u tom trenutku mogla dati. A ovaj dio ništa posebno odnosi se na to da nisam imala neko neobično iskustvo koje me dovelo na Brig, nisam doživjela neko veliko obraćenje, sve je išlo onako „školski“ i kronološki: glasnici, primanja, prva obećanja i obnova. Onako klasično i u potpunosti normalno za jednog framaša. Da opet ponovim ništa posebno.

Sada se postavlja pitanje zašto me to moje ništa posebno toliko vuklo na Brig sve te godine. Naravno, odgovor leži u franjevaštvu i jednostavnosti koje ono nosi sa sobom. Jednostavno i iskreno, voljela sam živjeti na taj način. Znam da je to ono što framaše i Framu kao zajednicu sve ove godine i drži na okupu.

Život u bratstvu posebno je iskustvo. Voljela bih da to svi mogu barem jednom osjetiti. Spremanje događaja do posljednjih detalja, zajednička molitva prije da sve dobro prođe, zajednička molitva kasnije za zahvalu, pjesma, smijeh, sport, problemi, utjeha, kašnjenje, napetost, uzbuđenje, iščekivanje i tako u nedogled. Toliko toga stane u cijelu tu priču.

Jedva čekati dan kad se kupi smeće po Brigu, advent da ustajemo svako jutro prije 6, čistiti cijelu galeriju, novu organizaciju događaja koja će trajati mjesec dana, prodaju vijenaca i tombole da budemo na Brigu od prve do posljednje nedjeljne mise… u tim malim stvarima do danas živi ta sveta „ludost“ našeg svetog Franje.

I zbog toga zauvijek ću biti sretna kada vidim nasmijane framaše koji obučeni u iste majice užurbano trče po Brigu i proživljavaju iste one emocije koje su proživljene toliko puta svih ovih godina tijekom kojih je sveti Franjo oduševljavao mlada srca i još ih više približavao Kristu.

Volim taj prizor. Volim kad framaši oboje Brig u plavo. Volim što to plavetnilo traje 30 godina i što mu se ne nazire kraj…