Križ i muka,

Prezir i smrt…

O Ti, Veliki,

Ti, Najviši,

Kojemu pripada svaka hvala,

I čast,

I blagoslov.

Ti dade se poniziti,

Ti postade poslušan,

Kao janje koje vode na klanje,

Čisto poput snijega,

Nevino poput dojenčeta…

 

O ti, slavna Žrtvo,

Što te učini tako poniznim?

Što te učini tako predanim?

Bez ijedne riječi, bez protivljenja,

Osudiše tebe nevinog,

Za mene…

Ti dade se pribiti na drvo čavlima,

Za ovaj prah,

Koji Te ni ne ljubi…

 

Ti dade svoje srce probosti,

Za onoga koji Te prodao,

Za onoga koji Te zatajio,

Opet, za mene, prašinu…

 

O Ljubavi neljubljena,

Raširenih ruku,

Pribijenih nogu,

Trnjem okrunjene glave…

Dopusti mi da Te ljubim,

O, da Te ljubim iznad svega…

 

O Ti, Ljubavi neljubljena,

Daj mi visiti.

O slavni križu,

Primi i moje tijelo.

O kruno od trnja spletena,

Zagrli glavu ovu.

O čavli oštri i gorki,

Ruke moje prikujte,

Da grle samo Krista,

I druge po Kristu, i u Kristu.

Evo, noge moje bijedne probodite,

Da samo Njegovim stazama hode.

 

O Ti, slavna Žrtvo,

Raspni me cijeloga na križ,

Na križ ljubavi,

Da ljubim samo Tebe,

I u Tebi bližnjega svoga.

 

O, daj mi biti proziran,

Biti ogledalo Tvoje.

Daj mi da ne budem,

Daj mi da nisam.

Dopusti mi biti Tvoj odraz,

Da kada me ugledaju,

Ne vide ništa više,

Do li samo Tebe,

U Ljubavi raspetoj za njih,

I bijednoga mene.