Suprotni stavovi o životu i budućnosti bila bi definicija pojmova o kojima se valja zamisliti. Ovdje nije bitna situacija, nego stav o situaciji. Nije bitno vidjeti, nego pokušati. Nije bitno uspjeti, nego vjerovati. Svi mi borimo tako različite, a tako iste bitke. Cilj istih tih bitki je u korijenu kod svih nas sličan. Tiču se egzistencije. Sirova definicija bitki je dostići njihov egzistencijalan karakter. Znati da nakon bitki postojimo. Da nismo mrtvi. Vjerojatno bi tako razmišljao osrednji optimist. Optimist je osoba koja na stvari gleda onako da one imaju smisao i da su pozitivne prirode. Optimist stvari u njihovom startu učini možda više pozitivnijima nego što su one zapravo. Tako mu put do tih stvari bude s više blagoslova pokraj puta. Pesimisti također, koliko god ne vide svrhu stvari,prolaze kroz te stvari. Jer život i svi okreti zemlje oko sunca ne ovise o njihovim stavovima. Ni o našim na kraju krajeva. Kako god bilo, pesimisti vole vjerovati u vlastite crne izbore zamišljenih situacija. S druge strane optimisti vole pesimiste jer iz njihovih razmišljanja otkriju koje to još crne stvari nisu barem malo posivili, ako ne i pobijelili. U koje to stvari nisu posijali novo sjeme kršćana. Optimisti vole barem u svojim glavama situaciju učiniti bjeljom. Često im takav ishod događaja pomaže da im koraci do cilja budu manje zahtjevni. Nekada i laki. Jer pozitivan tijek misli stvara svijetao put koracima. Kao da im pali svjetlo prema pristaništu. Zdrave misli stvaraju bolja djela, zdrave ljude, nove generacije. Često čujemo i u glavu nam se brzo uvuče da život od nas traži previše, da je uspjeh daleko od nas, teško je biti ono što jesi, da je danas teško stvoriti budućnost u bilo kojem pogledu života. Danas je, zaključak, najlakše biti pesimist, ukrcati se u vlak dobro poznatih, živućih tema i juriti s njime po nove pesimiste i nove još gore teme. Pesimisti hrane jedni druge. S njima brzo možemo srasti. Oni ne zapinju u govoru, usta su im puna nepravedne pravde, lažnih ideologija, novih živopisnih, a izmišljenih teških situacija. Smetaju im optimisti, njihovo povjerenje i pouzdanje u bolje, njihov izbor osmijeha, podrške. Optimiste pesimisti teže mogu srušiti. Češće je slučaj obrnut. Optimisti su u svojim uvjerenjima sigurni u pomoć. Kršćani optimisti tako u Božju pomoć koja ne podliježe promjenama vremena u kojem živimo. Ona je uvijek prisutna u umovima i srcima onih koji se otvaraju. Koji se prema nebu okreću. Kršćani optimisti su oni o kojima sam htjela govoriti. Oni su oni koji dobivaju tako malo medijskog prostora. Bilo kakvog prostora. Vjerojatno jer točno znaju svoj konačan cilj. Radosni su i uporni pred svime onime što ih vodi bliže nebu. Zajedno s nebom stvaraju više sunčanih dana. Ljepše doživljavaju sebe, druge, posao, odmor. Njima na kraju ni ne treba stvarati prostor. Prostor oko njih se sam napravi. U suradnji s Bogom. S pesimistima je drukčije jer im fali povjerenja. Jer kroz život koračaju sami, a krivi su im drugi. Fali im samo se jednom zapitati čiji sam to ja. I odakle sve ovo što živim. Je li to tako izvorno ili sam ga tako lošim napravio ja. Jesam li ja svoj život i življenje potamnio? Kršćani koji žele gledati na život svjetlije pozvani su stalno se pitati. Tražiti rješenje. Utapati zlo u povjerenju u dobro. Širiti istinu pesimizmu vremena. Kršćanski optimizam čvrsto drži nada. Nada u vječnost, u prostranstva svega pozitivnog. A vjera, kako kaže Biblija, je već neko imanje onog čemu se nadamo. Predokus budućeg zalogaja. Ona je ta koja učvršćuje nadu. Simbioza između njih dvije, vjere i nade, je ishod ponašanja u kojem okrećemo oči prema nebu i zahvaljujemo samo što jesmo. Tada nada i vjera optimistično brzo rastu. Tako osjećamo sigurnost u svom poslanju, a ono je – širiti dobro