Evo je! Došla je i ova noć, noć gdje svaki framaš čita sve ono što mu žele reći njegova braća, sve ono što iz srca misle. Svako lice je sada ozareno od sreće i suza radosnica. Nakon cijelog dana sabora, želim posvetiti pismo jednoj jedinoj FRAMI. Nakon cijelog dana pisanja svima, red je i na nju; nju koja nas je dovela do ovoga, do ovih srca koja gore za Framu i ove ljude, za braću. Hvala ti jer si me naučila poniznosti i nesebičnosti. Naučila si me da je poniznost najveće dobro. Naučila si me da pomoću poniznosti dobivam puno više. Naučila si me da je osmijeh nešto najlakše, a ujedno i najljepše za dati. Naučila si me da osmijeh popravlja dan, oživljava ove mlade ljude. Da je dobro ono što spašava, a križ što se nosi, da bi spasio. Križ je ono što nosimo i što trebamo ljubiti, ljubiti kako bi bili ljubljeni. Križ koji je nekad težak, ali i vrijedan. Sve što dobivamo je nama na hvalu i slavu, ali i na naše obraćanje, tako i križ i sve dobre i pozitivne stvari u tebi, Framo moja. Naučila si me da je framska mjesto gdje ću doći i kad je križ najteži, a tu će bit moji pomagači, baš ti mladi ljudi koji su tu svaki dan. Ljudi koji vole, ljudi koji se bore, koji su postali dio svakog pojedinca. Kako te opisati? Kako opisati vrelo ljubavi? Opisati kao Frama. To je pravi opis. Frama je nešto ludo… Nešto posebno… Nešto baš, baš ludo. Možda smiješan, ali iskren opis. Kada vidiš koliko zajednica mladih pruža, baš možeš reći da je ludo, ludo da zajednica ovih mladih ljudi dadne toliko puno, toliko puno čiste i milosrdne ljubavi, baš kao naš Otac. To je ta poniznost, ljubav koju dajemo drugima, a dobivamo je našom ljubavlju. Ljubim te, Framo moja, kao što ti ljubiš svako dijete svoje.