Ovo pismo pišem jer želim podijeliti s tobom kako je Frama oblikovala moj put. Kroz sve te godine naučila sam puno o sebi, vjeri i prijateljstvu. Možda nikad nećeš pročitati ove riječi, ali… kroz sve što sam prošla, shvatila sam koliko je važno biti okružen pravim ljudima i slušati ono što srce želi reći.

Na početku nisam bila aktivna. Povremeno sam dolazila na susrete petkom, ponekad na sekciju, ali osjećaj pripadnosti je nedostajao. Bila sam zatvorena, tiha, nesigurna – kao da je postojao zid između mene i drugih koji nisam znala srušiti.

Ali nešto me uvijek vraćalo. Možda mir koji sam osjećala dok su drugi molili. Možda osmijeh u prolazu. Možda osjećaj da sam, po prvi put, bila vidljiva – da imam svoje mjesto, iako još nisam znala kako to objasniti.

S vremenom sam se počela otvarati, upoznavati ljude i dopuštati sebi da budem ono što jesam – bez glume, bez straha. Počela sam osjećati pripadnost, prihvaćenost i zajedništvo. Naučila sam razgovarati, dijeliti, slušati. Više nije bila stvar u dolascima, nego u prisutnosti – i duhovnoj i ljudskoj.

Jednog dana, jedan momak iz razreda postavio mi je pitanje: „Zašto ti ideš na Framu? To ti samo oduzima vrijeme.” Tada nisam znala odgovoriti. Danas znam – Frama mi nije oduzimala vrijeme, već mi je pokazala kako ga ispuniti. Pokazala mi je kako ispuniti svoj život. To nije bilo nešto što sam radila usput; Frama je postala mjesto gdje sam pronalazila smisao, gdje sam upoznala Boga i gdje sam rasla kao osoba.

Prije Frame bila sam zatvorena i nesigurna. Danas mogu iskreno razgovarati s ljudima, mogu pokazati emocije bez skrivanja. Naučila sam voljeti, slušati, biti prisutna. Naučila sam što znači moliti – ne samo izgovarati riječi, nego stvarati odnos s Bogom. Naučila sam da vjera nije savršenstvo, nego iskrenost. Naučila sam da je u redu pasti – jer postoji Netko tko te uvijek čeka, tko ti pruža ruku i kaže: „Zajedno ćemo. Nastavi dalje.”

Jedan od tih ljudi bio je jedan momak. Ne znam zna li koliko mi je pomogao – ali ja znam. Pokazao mi je što znači bratstvo, ne velikim riječima, već svojom prisutnošću. Kroz njega sam spoznala da u Frami nema podjela, nema „muško-žensko” – samo braća i sestre. Pokazao mi je što znači pripadati – kada je netko tu za tebe, bez pitanja, bez uvjeta.

Neki ljudi ostave trag. On je bio jedan od njih. Bez njega, moj put u Frami ne bi bio isti. Kroz njega sam shvatila da Bog ne šalje nikoga slučajno. Svaki susret ima svoj smisao.

Zahvaljujući svim tim ljudima i trenucima, došla sam do točke kada sam mogla stati pred zajednicu i reći svoje „Evo me”. Bila sam spremna. Bila sam mirna, sretna i zahvalna. Znala sam da je to moj put.

I možda ti ovo pismo nikada nećeš pročitati. Možda nikada nećeš saznati koliko me tvoje pitanje potaknulo da tražim smisao, da pronađem sebe i svoj put. Ali ja znam. I zato pišem – za sebe, za tebe, za sve koji su mi pomogli da postanem osoba kakva sam danas.

Za mene, za tebe, za nas.

Ovim pismom želim se oprostiti od svih onih koji su bili dio mog puta u Frami. Srce mi je ispunjeno zahvalnošću za svaki trenutak. Frama mi je bila mjesto ljubavi, molitve, zajedništva, rasta, ali najviše plakanja. Iako odlazim, uspomene i lekcije nosim sa sobom.

Brig vas treba. Frama vas treba. Vi ste oni koji ostaju, koji nastavljaju dalje, koji grade ono što je i mene izgradilo. Nemojte se bojati biti svoji – iskreni i jednostavni. Budite oslonac jedni drugima i nikada ne zaboravite:

„Dočekujte jedni druge s osmijehom, jer je osmijeh početak ljubavi.”

– sv. Majka Terezija

Hvala vam što ste mi pokazali ljepotu zajedništva, što ste me nosili kad nisam mogla sama, što ste me učinili boljom osobom. Hvala svakom framašu na svemu. Hvala našem duhovnom Crnogorcu na svim riječima, smjernicama i vjeri koju nam je prenosio.

Iako se povlačim iz Frame, nosit ću vas u molitvi i srcu. Hvala vam što ste bili dio mog puta.

Neka nas sveti Franjo i sveta Klara i dalje vode.

Neka nas duh siromaštva, poniznosti i jednostavnosti prati gdje god išli. 🤍