Svima nam je poznata priča kako je neki čovjek sanjao da ima intervju s Gospodinom. Ako netko nije čuo za priču ili mu samo treba podsjetnik, evo ukratko. Na pitanje što ga najviše iznenađuje kod ljudi, Bog je odgovorio: „To što im je djetinjstvo dosadno. Žure se odrasti, a onda bi htjeli ponovno biti djeca. To što troše zdravlje kako bi stekli novac, a zatim troše novac kako bi vratili zdravlje. To što tjeskobno misle na budućnost pa tako zaborave na sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti. To što žive kao da nikada neće umrijeti, a zatim umiru kao da nikada nisu živjeli.“
„To što žive kao da nikada neće umrijeti…“
Mislim da je ova rečenica jako aktualna danas, posebno među mladima. Živimo u svijetu iskrivljenih vrijednosti. Kamo se god okrenemo, vidimo ideale i idole kojima se teži. Sve i svašta je postalo normalno. Svijet ima svoj kalup u koji se „moramo“ uklopiti da bismo udovoljili sebi, drugima ili kome već. Utapamo se među većinu i povodljivo prihvaćamo njihova mišljenja i razmišljanja. Odričemo se samih sebe kako bismo bili „normalni“ kao i svi ostali. Strah nas je biti drugačiji od ostalih, reći ne ovome svijetu, biti svoji, biti Božji.
I sveti Franjo se uklapao u tadašnje društvo svog vremena, nazivan je kraljem gozbi i zabava. Međutim, nakon pohoda milosti 1206. godine, u Franji se nešto promijenilo.
„Franji se najednom zgadilo sve u čemu je prije uživao. I pijanke i novac, i raskošna odjela i ugled, i slava i vitezovi, i carevi i kraljevi, i žene i dvorovi. Sve je to suluda predstava, zanos pijanih, ples omamljenih, tuga zarobljenih, ludost umišljenih, drama zaslijepljenih.
Trgnula ga je vika drugova koji su bučno pitali:
– Što si se Franjo tako zamislio, nisi li možda zaljubljen?
– Upravo to, odgovorio je smiješeći se.
– Zbilja, a u koju, kako se zove?
– Nije prisutna, a zove se Neimaština.
– Ostavite ga, vidite da je lud.
I ostavili su ga. I on njih. Franjo je bio uvjeren da su ludi oni, oni sigurni da je poludio Franjo.“ (Yves Ivonides: Vječni zaljubljenik)
Od kralja do luđaka. Koliko malo je potrebno da ga (nas) svijet ostavi… Samo različito razmišljanje i nekoliko izrečenih riječi i odmah ga odbacuju. Prijatelji ga ostavljaju jer više nije kao oni. Proglašen je ludim. Ali postoji jedna zanimljiva rečenica koju je zapisao Samuel Beckett: „Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine.“ Prema Beckettu, Franjina je ludost ipak prava ludost – ludost da se odvaži nešto promijeniti. Drugom riječju bismo to mogli nazvati hrabrost. Neuspjeh i odbacivanje su dijelovi života, ali samo privremeni. Trebamo pokušavati, boriti se da se stvari promijene umjesto da sjedimo i odbijamo čak i pokušati. „Brod je siguran u luci, ali nije za to stvoren.“ (Nepoznat autor)
„Vaš život postaje smislen u izravnu razmjeru s dubinom odgovornosti koju ste spremni nositi. (…) Zidar bi mogao posumnjati da to dosadno slaganje cigli jedne na drugu nema smisla. No možda on ne slaže samo cigle. Možda gradi zid. Taj zid je dio zgrade. Ta je zgrada katedrala. A svrha katedrale je proslava Najvećega Dobra. U tim okolnostima svaka položena cigla ima udjela u božanskom. A ako ono što svakodnevno radite nije dovoljno, onda niste usmjereni na izgradnju prave katedrale.“ (Jordan B. Peterson: Izvan reda: još 12 pravila za život).
Ako ciljamo nečemu smislenom, onda smo uronjeni u život. Težiti kulturi koja ide protiv čovjeka i zabranjuje mu razmišljati svojom glavom nema nikakva smisla. Tako svoj život predajemo drugima. Živimo u iluziji lažne slobode. Upravo mi, svatko ponaosob, smo ti koji trebamo ići protiv te struje. „U vašem će životu uvijek biti ljudi koji će vas nastojati usporavati kako bi vam prepriječili put. Plivajte protiv struje ove civilizacije koja šteti samoj sebi.“ (papa Franjo)
„Razumi me. Nisam ja kao običan svijet, imam svoje ludilo, živim u drugoj dimenziji i nemam vremena za stvari koje nemaju dušu.“ (Charles Bukowski)
Franjo je ostavio iza sebe svijet koji ga je povukao sebi i vratio se životu. Zato kaže:
„Braćo, mnogo smo obećali, ali je više obećano nama. Radost je kratka, a kazna vječna. Obavljamo ovo, težimo za onim! Trpljenje je kratko, slava beskonačna. Mnogo je zvanih, malo odabranih. Braćo, dok imamo vremena, radimo dobro!“