Često u posljednje vrijeme primjećujem oko sebe kako se ljudi pokušavaju ukalupiti u nešto „normalno”. Pa ponekad, iako svjesna besmislenosti toga, uhvatim i samu sebe kako se trudim prilagoditi svijetu. Osim što procjenjujemo sami sebe, događa nam se da unaprijed isplaniramo ponašanje prihvatljivo određenoj situaciji, toliko puno unaprijed razmišljamo da stvorimo mnoštvo različitih scenarija što bi se moglo dogoditi kad napravimo ili kažemo nešto. Tisuću tih; što ako – samo nas zapliću u ludi krug koji se sam neće prestati vrtjeti, trebamo ga mi zaustaviti.

Osim što procjenjujemo unaprijed sami svoja ponašanja (što, ne smijemo zaboraviti, nije loše, štoviše nužno je za činjenje dobra i ispunjavanje svrhe našega života ako to ispravno radimo), dopuštamo sami sebi isto to činiti i drugima. Postavljamo neka mjerila i norme koja drugi moraju zadovoljiti. Neke uvjete kao da moraju ispuniti da bi bili prihvaćeni. Počevši od fizičkog izgleda, držanja, pristupa, komunikacije, ponašanja pa i samih stavova za koje se zalažu.

Danas je puno tih postavljenih normi i što je najgore rekla bih da se mijenjaju i nove donose iz dana u dan. Ključno je zapitati se tko nam te norme postavlja i otkud dolaze. Je li to svijet ili Bog? Ili da pojednostavim; je li to svijet ili ono nešto u nama što nas vodi na dobro? Raspoznati svjetovno razmišljanje od Božjega ne treba biti, i nije toliko teško.

Isus na više mjesta u Bibliji upozorava na razlike prosudbe koju svijet daje od Božje prosudbe. Na jednom mjestu u 10. poglavlju Markova evanđelja kaže: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.” Svijet daje potpuno drukčiji sliku od toga, traži da uvijek težimo za prvim mjestima, da smo iznad drugih, da budemo povlašteni, a ne podređeni drugima.

Na drugom mjestu možemo pronaći kako sam Bog izabire Davida, najmanjeg od sve braće, onoga kojeg su ostavili na ispaši dok su se drugi svečano pripremili za prinos žrtve Gospodinu te dolazili pred Samuela očekujući pomazanje. Međutim, Bog uputi Samuela: „Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.“ (1Sam 16,7)

Ako smo kršteni u Kristu i težimo za vječnim životom trebamo uskladiti i naša djela i razmišljanja skladno tome. Ja ne bih rekla da vječni život treba zaslužiti jer takvo razmišljanje me onda usmjerava na Boga koji neprestano glumi suca i hvata se za sve moje pogreške te me zbog njih prekorava i kaže da ne zaslužujem vječni život. Radije se držim toga da smo vječni život već svi zaslužili Njegovom žrtvom na križu jer nas je ljubio i i dalje ljubi, a sad je na meni da dam svoj mali dio ljubavi sljedeći Njegov primjer dobra i živeći u skladu s tim primjerom.

Sad je na meni, i na svima nama, da sami za sebe odlučimo što od ovog dvoje želimo slijediti; mjerila svijeta ili ipak Božja mjerila.

I kao što mali princ kaže: „Samo se srcem dobro vidi ono bitno je očima nevidljivo.” Zato zamolimo Gospodina čisto srce da ne budemo mi mjerilo drugima, nego da prihvaćamo druge po Božjim mjerilima.