Današnji je čovjek već dobrano zagazio na put da posve zaboravi što to znači biti u samoći. Čak do te mjere da ga taj neistraženi svijet i neshvaćena nužna stvarnost uopće plaši. Kao da oko svoga golog bića neprestano gradi bedeme buke, žamora i vike, a sve to samo s jednim ciljem; da se ne nađe sam, oči u oči sa vlastitom mišlju. Čovjeku je nužan upravo taj dnevni čas usamljenosti jer tek se tu naša nutarnja misao suočava sa našim izvanjskim ja. A izgleda da suvremeni čovjek i dalje izbjegava taj susret. Tijekom cijelog svog života podložni smo utjecaju drugih ljudi. Od svakog našeg odnosa uzimamo ono što nam se sviđa i to prišijemo svojoj ličnosti; kao kad se na kakav starinski kaput zašivaju razni manji komadi platna da ponovno bude cjelovit i upotrebljiv. I to postaje naše ja. Primjerice, uzor u bavljenju nekim sportom pronašli smo u slavnim sportašima koje gledamo na televizoru. Uzroke kupovine i sati učenja kojeg instrumenta pronašli smo slušajući uhu nam drage pjesme na radiju. Uzrečice, poštapalice, način držanja, govora i (nerijetko) stavovi, najčešće svoje počelo pronalaze u osobi kojoj se divimo, osobi s kojom nam je ugodno boraviti, osobi koju smatramo mudrom, osobi koju poštujemo. I sve je to normalno i sasma ljudski. Ipak, u cijelom univerzumu, po bespućima vasione, kroz čitav tijek povijesti, sadašnjosti i budućnosti; samo je jedan ja. I nitko drugi nije (ni bio, niti će biti) kao ja. I ja nisam kao bilo tko drugi. Najzad, čovjek i umire sam, i za sebe. Nitko drugi neće mjesto nas umrijeti. Nikoga ruku pod ruku ne možemo sa sobom povesti u trenutku kada se duša stane od tijela rastajati. Pred licem samoga Boga stajat ćemo sami; suma svega onoga što smo od života uzeli i što smo životu dali. A nikada nećemo spoznati što je zapravo to čime će se naš bitak ogrnuti dok bude stajao pred licem Svevišnjega ako se konstantno budemo skrivali iza onih tvrdih bedema besprekidnog društva. Iza njih, čeka nas upravo ona iskonska ništavnost u kojoj u univerzumu plutamo. Kada srušimo sve te bedeme koje smo za života izgradili, skrivajući se od istine o samom sebi u samoći, kada iza sebe ostavimo žamor neprekidnog društva u kojem pronalazimo sigurno utočište od svojega ja, kada sa svog trošnog kaputa pokidamo sve zakrpe koje mu ne pripadaju, što će ostati? Hoću li ja ostati ja, ili će ‘pak naše ja postati netko drugi? Pravo je umijeće čovjeka uspjeti nadvladati svoje čežnje i nastojanja da postane nešto što nije i uvidjeti kolika opasnost čuči u tom grmu. Odlučiti; Ja ću ostati „samo“ ja. A ima li što ljepše od toga; da postanem i ostanem, tek ono što jesam? Podaj mi, Gospode, nasušni obrok samoće! Svakodnevno jedan čas usamljenosti, da i ja spoznam što sam, tko sam, za čim čeznem, kuda mi je ići, što trebam postati. Da konačno shvatim; stvoren sam da pratim svoju zvijezdu (i ničiju drugu) koja će me, kano mudrace s Istoka, dovesti do prave svrhe mog života!