Već je prvi mjesec godine. Onaj trenutak kada još nismo završili stare obaveze, a već smo počeli razmišljati o svemu što nas čeka. O planovima koje nosimo u sebi, o ciljevima koje si postavljamo, o željama koje možda nikada neće pronaći svoj put do stvarnosti. Zato mi se ovaj naslov sam nametnuo, jer upravo tamo često završavaju naše misli: u nedogledu.
U beskraju koji se ne može obuhvatiti pogledom. A zapravo, razmišljam o razmišljanju. O toj neprekidnoj buci u nama. Znam da zvuči neobično, ali mi ljudi smo umorni -i to ne od života, nego od vlastitih misli. Vraćamo se prošlosti, preskačemo u budućnost, izmišljamo scenarije koji se nikada nisu dogodili i koji se možda nikada neće dogoditi. I tako, sasvim neprimjetno, zapletemo se u bujicu misli koje nas odvode sve dalje i dalje, u prostore koje ni sami ne razumijemo. Trčimo prema sutra, a propuštamo danas. Lutamo kroz ono što bi moglo biti, dok nam ono što jest klizi kroz prste. Iz tog umora rađaju se strahovi koji su tihi, uporni, često nevidljivi. Strahovi koje hranimo mislima, a onda se pitamo otkud su došli. I tada se pojavi onaj osjećaj izgubljenosti, kao da nas iznutra netko neprestano udara, iako izvana sve izgleda mirno. Nitko to ne vidi. Nitko osim nas.
A baš ta istina trebala bi nas zaustaviti. Natjerati da zastanemo. Da udahnemo dublje. Da shvatimo kako se većina naših borbi vodi u tišini vlastite glave. I da u toj tišini nismo sami. Bog je tu danas, sutra i u svakom trenutku. On je luka kojoj se vraćamo, čak i onda kada mislimo da smo se previše udaljili. A misli? One su samo oluje. Glasne, ali prolazne.
Zar mornar odustaje zbog jednog vala? Zar se brod okreće natrag čim more postane nemirno? Zašto bismo onda mi odustali zbog jedne prepreke, jednog straha, jedne noći pune misli? Vrati pogled iz tog nedogleda. Vrati ga u sadašnji trenutak. Tamo gdje dišeš. Tamo gdje jesi. Tamo gdje te Bog već čeka. Riječi koje se u Bibliji najčešće ponavljaju nisu slučajne: „ne boj se!” I svaki put kada te misli povuku predaleko, sjeti se te rečenice. Pusti je da te vrati. Da umiri oluju. Da tvoje misli ponovno pronađu put – u tvoju sigurnost, u Njegovu kontrolu.