Kažu da se tragovi u pustinji lako brišu i svi dokazi da smo nekad prolazili njom u kratko vremena nestanu. Pustinje su teško spoznatljive i prostranstvo su praznine. Odmah nas asociraju na suhoću, neku težinu, na teško podnošljive vrućine. Uvijek su sinonim nečeg negativnog i lošeg. Ali je li to baš uvijek tako?
Ako malo više istražimo čuti ćemo da je i sam Isus imao pustinje svog života. Udaljavao se od svijeta, prepustio se iskušavanju Zloga i sve to kako bi pročistio svoje dubine. Njemu, Bogu, bilo je potrebno iskustvo pustinje i praznine kako bi mogao čuti Očev glas i skupiti snage kako bi nastavio djelovati. Koliko je tek onda nama potrebno to iskustvo da možemo živjeti puninu kršćanskog života.
I ovaj korizmeni hod može biti naša pustinja, pustinja koju smo sami izabrali kako bi više ožednili, kako bi tragali za izvorima našega života i pročistili unutrašnjost da bi nas uskrsno jutro moglo ispuniti. U pustinji dobivamo posebnu priliku razgovarati s Gospodinom, očuti Njegove riječi i prepustiti se Njegovu djelovanju.
Sveti Franjo je baš iz tog razloga često odlazio u pustinje svog života. Kažu da je u svakoj godini sveti Franjo osim korizme koju prakticiraju svi vjernici prolazio kroz još 4 korizme. Korizma Bogojavljenja ili Blagoslovljena na koju nastavlja korizmu pred Uskrs, korizma uoči blagdana Velike Gospe, korizma sv. Mihaela arkanđela te Adventska korizma poznatija kao Franjevačka, priprema za blagdan Kristova rođenja. Nerijetko se za vrijeme tih korizmi povlačio u osamu, odlazio na samotišta te prilikom jedne takve na La Verni primio i same Kristove rane. Sve te korizme su trajale više od polovice kalendarske godine ako ih zbrojimo, a ipak uz sve te korizme sveti Franjo je djelovao, propovijedao, gradio i održavao red. Uz sve te korizme ipak se nakupilo događaja po kojima danas poznajemo i pamtimo našeg serafskog oca. Slijedeći primjer samog Krista Spasitelja, sveti Franjo je tako uspijevao živjeti. Zbog toga ga danas i poznajemo kao drugog Krista (Alter Christus). Ne sumnjam da su ga te pustinje i ono što je tijekom njih doživljavao i dovele do snažne želje da osjeti ono što je Krist doživio na Kalvariji – trpljenje i bol te ljubav za sve nas otkupljene.
On je tako slijedio izravno Krista, a mnogi od nas danas slijede Krista upravo po njegovu primjeru.
I zato se ne bojmo pustinje, ne trebamo ju doživljavati negativno, već joj dopustiti da nas odvede do punine. Ukoliko još uvijek nisi iskusio pustinju svog života, pustinju ove korizme, nije kasno. Isključi sve nepotrebne vanjske podražaje i prepusti se. Kada se nutrina počne prazniti i čistiti, Bog te neće ostaviti samog, ispuniti će praznine tvoga života i pokazati ti veličinu pustinje. Samo Ga to zatraži.
„Da primiš milost od Boga, treba poći u pustinju i ostati tamo neko vrijeme.“ Bl.Charles de Foucauld
