Pustinja. Na prvi pogled sigurno nas ne asocira na nešto pozitivno. Odmah zamišljamo nepregledna prostranstva, vrućinu, pijesak, suhoću, žeđ, neugodnost, usamljenost. Dok s druge strane imamo ovo vanjsko blještavilo. Sve je okićeno, uređeno, što se u našem narodu kaže „svitli ko Betlehem“. Naizgled veselo i ispunjeno. A opet. Prazno. „Svitli ko Betlehem“, ali bez Betlehema. Bez istinskoga smisla. Sve je zbog Njega, a opet ništa nije zbog Njega. Paradoksalno. Sve se kiti u ime Božića, a Božića nigdje nema. Gdje li se izgubio? Tko nam ga je ukrao? Ili je možda sam otišao kad je vidio da za Njega nema mjesta. Jesmo li ga onda mi otjerali?
Kažu ove godine nema adventa. Otkazan zbog COVID-a. Advent otkazan!? Je li advent otkazan? Ili je otkazan samo obični sajam s kobasicama i vinom. Da se razumijemo, ništa ja protiv kobasica i vina nemam, sve je to fino. Fino je sastati se, podružiti, prošetati, ali da nam samo to postaje Advent, odnosno smisao iščekivanja Božića. E, onda ipak upadamo u probleme. Vrijeme iščekivanja Gospodina pretvorili smo u vrijeme sajmova, vrijeme prejedanja kobasicama i oblokavanja vinom. Žurimo po šoping centrima, grabimo za materijalnim. Slavimo Božić bez Božića. I zašto se onda čudimo ako je slavljenik pobjegao, ako smo ga sami izgurali s Njegova rođendana. Tko bi htio slaviti takav rođendan.
Ali, Isus ipak nije pobjegao. On svake godine opet isto. Nakanio slaviti i gotovo. Zove opet i ne odustaje. Nikako. I opet pita: „Hoćeš li mi doći na rođendan? Hoćeš li mi ove godine stvarno doći na rođendan?“ Kako ćeš mu sad odgovoriti? Po naški „oću oću“ (neću) ili ovoga puta jedno iskreno „hoću, evo me.“
Ova je godina sama po sebi čudna i vjerujem da se svi zajedno možemo složiti da je sa sobom donijela dosta loših stvari, ali unatoč svemu tome opet imamo priliku, ovoga puta možda i izraženiju da ovaj Božić dočekamo onako kako treba. S Božićem. S onim koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa (…) i postao čovjekom.
Umjesto da histeriziramo jer više nemamo gdje izaći, možda bismo više vremena trebali posvetiti svojoj duši. Izvući se iz blještavila ovoga svijeta u kojem gubimo sebe i povući se u svoju pustinju. Povući se u osamu, doživjeti tišinu i zatim početi osluškivati. Tek kada ušutimo i ugasimo sve druge nepotrebne tonove možemo čuti. Njega. Kako nas zove.
Došašće je poziv na budnost, vrijeme iščekivanja, bdijenja i naše duhovne priprave da spremni možemo poći u susret Iščekivanome. Isus dolazi, dolazi da spasi nas, nije kao Godot kojeg se vječno iščekuje. Slušajmo glas koji viče u pustinji, pripravimo put Gospodinu, poravnimo mu staze. Što li su drugo ti putevi i staze, doli naša srca.
Maranatha!