Quadragesima, čiji je drugi, poznatiji naziv korizma, dio je liturgijske godine u kojem se kršćani pokornički pripremaju za blagdan Uskrsa. Tako pak kaže definicija, no ja bih rekla da je ovo vrijeme ispitivanja našeg odnosa s Bogom i jedna vrsta obnove u kojoj pokušavamo ojačati snagu odnosa za sve ono što nadolazi, stoga bismo mogli reći da je tih 40 dana zasigurno najvažniji dio godine. Zar nije ovo vrijeme kada naša svaka minuta postaje sat, kada svaki naš uzdisaj traje puno duže od izdisaja, kada naša svaka molitva dobiva novo značenje, kada svaki dio tišine postaje toliko glasan da se osjeti? Jesmo li svjesni da u ovome razdoblju Bog opet pokazuje koliko nas ljubi? Spušta se među nas i iako je ovo Njegovo vrijeme, On ipak zajedno s nama čeka ono najbitnije, a to je Uskrsnuće.

Svi mi grešnici mijenjamo životne navike, užitke, želje, strasti, trčanja za životom, iščekivanja i čežnju za materijalizmom, samo kako bismo više osjetili Njegovu prisutnost. Ne kako bismo poboljšali fizički izgled, pokazali kakvu žrtvu činimo, smanjili ovisnosti da dokažemo i pokažemo drugima kako smo poslušni i veliki vjernici, iako su sve to svakodnevne naše misli ili riječi. No jesmo li mi osjetili da u ovome vremenu Bog dopušta da nam daje korizmu samo kako bismo osjetili Njegovu bliskost i poniznost, da je jednak među nama te da je ovih četrdeset dana jedino razdoblje kada sve možeš ostaviti iza sebe i provesti vrijeme u miru, osjetiti što stvarno u sebi držiš, što stvarno tvoje srce želi i da baš On tu s tobom bilo u sobi, bilo to na faksu, bilo u crkvi, stoji uz tebe i drži te za ruke kako bi ti pomogao shvatiti da je baš On kao i ti izranjen, izmučen, osramoćen, ponižen i ponajviše neprihvaćen te da se zajedno s nama priprema za naše vjersko buđenje/preobraćenje i Njegovu pobjedu nad smrti. Sve to čini kako bismo mogli nastaviti dalje živjeti u punini, iako nas dosta nije ni svjesno da nas baš ovo drži u životnim nedaćama te da shvatimo koliko je svjetovnog još uvijek u nama jer svakome pojedinačno pruža milost i Uskrsnuće koje je potrebno u daljnjem životnom duhovnom napredovanju.

Nevjerojatno je da svi mi maksimalno 20 minuta na dan dopustimo da Mu se posvetimo bezobzira što On već određuje i štiti naš životni put. Zar je moguće da se svi žalimo na sve naše životne nedaće i nesigurnosti, kada je baš On, tako velik i svemoćan izvrgnut najvećim sramotama i najtežim riječima? Nitko od nas još nije čuo toliko psovki, nezahvalnosti i ljutnje koliko svi mi svakodnevno to činimo. Svjesni smo da je po svemu sličan nama, samo ne po grešnosti. I kako je moguće da je dopustio da pored Barabe koji je bio razbojnik, Njega tako čistog odluče postaviti na najveću sramotu samo kako bi nama nevjernicima dokazao da nas ljubi i da postoji život vječni. Kada bi svaka osoba od nas postala svjesna da smo svi mi jednom bili Juda i poljubili Isusa za izdaju, jer smo malovjerni, jer tražimo vidljivo i držimo se razuma, najmanje srca. Čeznemo za ljubavlju, bili najokrutniji, najhladniji, najbahatiji, ljudi svi smo stvoreni iz ljubavi te da tu istu ljubav dajemo i primamo, no još uvijek ne dopuštamo da nam se otvore oči srca koje bi osjetile Njega. Stoga, pozvani smo u ovome vremenu mira osjetiti Ljubav, Nadu, Poniznost, Sigurnost odnosno jednom riječju osjetiti Boga te da sve kušnje koje kroz život prolazimo samo budu dio prepreka koje je On ublažio kako bismo neometani nastavili kročiti Njegovim putem. Kao što je On sama svetost u ovome svijetu grijeha, pokušajmo učiniti srca naša po Njegovome srcu.

„Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.” (Izaija 58, 6 – 7)