Rana. Neka vidljiva bol koju svaki čovjek svakodnevno zadobiva. Prolazi brzo. Boli, ali prolazi. No, što je s onom ranom koja je nevidljiva, skrovita ljudskom oku? Vidljiva samo duši, osjetna samo duši? Unutar je čovjeka, ali je tijelo ne može osjetiti.

Toliko natrpanih stranica u životu, u knjizi života, od kojih se čovjek ne može odvojiti. Nisam sigurna je li mi Bog sve te stranice ispunjava ili jednostavno u nekim trenucima želim sama uzeti tu olovku i pisati svoj život. A što bih napisala? Da želim život bez rupa, ravan, čist. Bez rana. Ali znam da moj Pisac to ne želi. Kao i svaki drugi, pisac u svojim djelima želi izraziti različite osjećaje i događaje u kojima se situacije “zahuktavaju”. Ubaciti trenutke gdje glavni lik ne može sam pronaći izlaz, gdje zadobiva rane koje ga sprječavaju za daljnji život.

Shvatila sam da moja knjiga nije samo stranica ispisana događajima što tek dolaze. Ne. Moja knjiga je prepuna rana. Ali ne žalim se, već tražim od Boga mudrost= uvest će me u situacije u kojima ću se morati snaći.

Tražim od Boga prihvatljivost= uvest će me u situacije u kojima ću morati biti strpljiva i prihvatiti ljude, pa čak i one gorka srca.

Tražim od Boga ljubav= dat će mi patnju da je naučim ljubiti.

Tražim Ga= dat će mi rane koje će na kraju On i iscijeliti.

Svaku ranu u životu treba proživjeti.

Moliti Ga da će tu ranu, zajedno sa mnom,

iscijeliti!